Biografija

Dejvid Kuri je Frankenthalprofesor na katedri za društvene nauke, nemački jezik i globalne studije na Viskonsin-Grin Bej Univerzitetu (University of Wisconsin-Green Bay). Takođe je osnivač i ko-direktor Centra za studije Bliskog istoka i partnerstava. Doktorirao je na Univerzitetu u Sinsinatiju (University of Cincinnati) na katedri za germanistiku. Od tada je radio kao predavač u SAD, Španiji i Češkoj. Među njegovim publikacijama su dva toma, „Povratak pripovedanju u savremenoj nemačkoj književonsti i filmu: Piter Handke i Vim Venders“ (2004) (The Return of Storytelling in Contemporary German Literature and Film: Peter Handke and Wim Wenders) i uređena zbirka eseja pod nazivom „Piter Handke, međunarodne perspektive“ (2007) (Peter Handke, International Perspectives). Pored toga, bio je ko-urednik posebnog izdanja Seminar: žurnal germanistike (2011) (Seminar: A Journal of Germanic Studies), o globalizaciji i novoj ekonomiji u savremenoj književnosti i filmu. U skorije vreme je objavio članke o Polu Selanu(Paul Celan), Orhanu Pamuku (Orhan Pamuk), Navidu Kermaniju (Navid Kermani) i Zaferu Senocaku(Zafer Şenocak). Redovno drži kurs o globalizaciji i kulturnom konfliktu kao i kurseve o nemačkoj i evropskoj kulturnoj istoriji i pamćenju. Njegov istraživački rad takođe istražuje takozvani sukob kultura između Zapada i islamskog sveta, i kako se on oslikava u savremenoj književnosti i filmu.

 

Denken und Gedenken: Čitanje Selana u XXI veku

 

Pol Selan se, zahvaljući svom poetskom opusu, smatra jednim od najznačajnijih evropskih pesnika XX veka, ali i centralnom figurom u literaturi o Holokaustu. Dok Selanova poezija odjekuje referencama na lokacije i pejzaže sećanja, njegovi govori i prevodi, međutim, predstavljaju mnogo neposredniji poziv čovečanstvu da pamti užase Holokausta i pokušaj uništenja evropskih Jevreja. Od njegovih prevoda scenarija Alena Resnea (Alain Resnais) za Noć i maglu do njegog govora nakon dobijanja nagrade Bremen and Büchner, Selan je ispoljavao želju da pamti i svedoči o prošlosti kako bi je sprečio od zadiranja u budućnost. Njegov poziv u “Engführung”(1958): „Ne čitaj više – Gledaj! / Ne gledaj više – Kreni!“ sugeriše, prema rečima Felstinera, da „prosto čitanje, pa i svedočenje, nije više dovoljno“, već je to poziv da se krene iz pasivnosti u aktivnost, vraćajući se pitanju na zaključku Noći i magle koje glasi: „Ko među nama čuva stražu i upozorava nas kada stignu novi dželati?“

Međutim, uprkos pozivu za pamćenje i svedočenje kako bi se sprečio povratak isključujućeg nacionalizma, mi smo u XXI veku počeli da primećujemo povratak ka zaboravljanju i potiskivanju naše potrebe za kolektivnim pamćenjem. Od centrističkog nemačkog pisca Martina Valsera (Martin Walser) i njegovog prvobitnog protivljenja berlinskom Spomeniku ubijenim Jevrejima u Evropi (koje sada odjekuje među desničarskim populističkim partijama poput Alternativ für Deutschland) do čak levo-naklonjenih intelektualaca poput Dejvida Rifa (David Rieff) i njegovog uticajnog dela Pohvala zaboravljanju (In Praise of Forgetting), javlja se tendencija ka reevaluaciji post-pamćenja i značaja narativa svedočenja i komemoracije koji održavaju živim sećanje na prošlost. Ovaj tekst će uzeti u obzir značaj čitanja Selana u XXI veku i neophodnost razmišljanja (denken), pamćenja (eingedenk) i svedočenja kroz vizualna i tekstualna dokumentovanja komemoracije (gedenken).