Biografija

Dr. Salih Fočo, redovni profesor Filozofskog fakulteta Univeziteta u Sarajevu, rođen je u Sarajevu 16.06.1953. godine. Studij sociologije završio je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (1978). Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odbranio je magistarski rad „Mjesto i značaj Ericha Fromma u kritičkoj teoriji društva“ (1984), te doktorsku disertaciju „Socijalni konflikt“ (1989).

1992. godine izabran u zvanje docenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 1994. za vanrednog a 1998. za redovnog profesora na predmetima Teorijska sociologija i Historija socijalnih i političkih doktrina.

U akademskoj karijeri pored profesorskog poziva obavljao i funkcije prorektora za nauku Univerziteta u Sarajevu 2000.-2004. godine te funkciju dekana Filozofskog fakulteta u dva mandata, 2004.-2007. i 2014.- 2018. godine.

Pored Filozofskog fakulteta, predaje na Nastavničkom fakultetu, Fakultetu zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu, te na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Gostovao na više univerziteta u zemlji i inostranstvu.

Autor više knjiga koje su značajan doprinos našoj društvenoj i socijalnoj misli.

Do sada objavio preko 300 stručnih i naučnih radova iz oblasti sociologije i društvene teorije u raznim časopisima i dnevnim novinama.

Sarađivao na više istraživačkih projekata, a neke od njih i sam vodio i prezentirao rezultate javnosti.

Objavio preko trideset recenzija i osvrta na tekuće događaje i društvene procese te valorizaciju određenih radova.

Obavljao funkciju glavnog i odgovornog urednika časopisa za društvena pitanja „Pregled“ čiji je izdavač Univerzitet u Sarajevu.

Objavljene knjige:

Socijalni konflikti u samouptavljanju i uloga sindikata u njihovom prevazilaženju, Vijeće Saveza sindikata BiH, Sarajevo, 1989.

Štajk između iluzije i zbilje, Rad, Beograd, 1990.

Sindikat i tržište rada, Rad, Beograd 1991.

Jugoslovenski haos i Bosanska tragedija, Svjetlost, Sarajevo, 1993.

Jugoslovenski haos i Bosanska tragedija, drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1995.

Sociologija, univerzitetski udžbenik, Zavod za udžbenike, Sarajevo, 1998.

Sindikat u procesu privatizacije, Samostalni sindikati BiH, dva izdanja 1998.

Sociologija, univerzitetski udžbenik, drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Dom štampe Zenica, 2000.

Čovjek i demokratske promjene, Dom Štampe Zenica, 2000.

Korupcija šta je to, OSCE Misija za BiH, Sarajevo, 2000.

Socijalna pozicija stanovništva BiH, Fondacija Fridrich Ebert Stiftung projekt office Podgorica, decembar 2000.

Civilno društvo i lokalna demokratija (koautor studije), Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo, 2001. Sociologija, udžbenik za treći razred gimnazije, Svjetlost, Sarajevo 2002.

Zašto glasati; Koga birati, studija posvećena izborima, Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo 2002.

Završna studija međunarodnog projekta Social Security and Employment in South-East-Europe, Fridrich Ebert Stiftung, Regional Office Belgrade, December 2001.

Sociologija odgoja i obrazovanja, univerzitetski udžbenik, Dom štampe Zenica, 2003.

Sociologija, udžbenik za treći razred gimnazije, drugo ponovljeno izdanje, Svjetlost, Sarajevo 2004.

Ogledi o tranziciji, dvojezično izdanje englesko-bosanski jezik, Dom štampe Zenica, 2005.

Social Security Spending in South Eastern Europe (koautor studije), Inrernational Labour Office, Subregional Office for Central and Eastern and Eastern Europe Budapest, 2006.

Rasprava o etici i moralu, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2011.

 

Suočavanje žrtve sa izvršiocima zločina

(u procesu dokazivanja seksualnog nasilja i drugih zločina pred MKSJ na prostoru BiH)

Svjedočenje kao ljudski čin ima više dimenzija i nemoguće ga osvjetliti bez ulaženja u psihičke, emocionalne, karakterne, te pravne aspekte. Svjedočiti u zločinima gdje je žrtva suočena sa izvršiteljem je nešto što zaokuplja pažnju, ne samo pravnih eksperata nego prije svega fenomen koji dovodi do reprodukcije događaja i slike prošlosti u sadašnjosti žrtve, do novih strahova i preživljenih sjećanja žrtve na izvršioca. Do sjećanja i tuge za onim što se zbilo sa željom za pravdom i odgovornošću, što većom i jačom za počinioca.

Bosna i Hercegovina obiluje procesima u kojima svjedočenje ima posebno značenje. Svjedočenje žrtava ratnog zločina silovanja, likvidacije, protjerivanja, povrede ličnog dostojanstva i sl. Umjesto pravde, logika „zločinačke“politike potire emocije i osjećanja, potire pojam prava i pravičnosti, uspostavlja sterilni koncept i značenje za zločin kojim ga opravdava. Taj koncept je kolektivistička svijest. Za njih su stradali ili bili izloženi zločinu, Muslimani, Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili obrnuto, a ne ljudi sa svojim pravima i sa svojim identitetom. Kolektivistički identitet koji je naturila takva politička svijest negira čovjeka i njegovo pravo da postoji, da tuguje ili da opstaje, da svjedoči, kako bi se materijalizirala pravda i zadobili za ljude potrebni principi pravičnosti i odgovornosti. Personifikacija odgovrnosti prosto je nemoguća u nadmoći političkog ili vojnog kolektiviteta.

Etničko čišćenje, protjerivanje stanovništva sa svojih posjeda, kuća i imanja nazvan je eufemizmom „humano preseljenje“, a izvršioci „paravojne formacije“ za koje je, navodno, veoma teško utvrditi kako su organizirane, dopremljene i pod čijom su komandom ili naređenjem operirale na određenom prostoru, čiju su politiku ili ideju provodile i kome su odgovarale. Sav teret odgovornosti i kršenja konvencija rata i ratovanja prebacuje se sa stvarnih vojnih formacija i političkih vođa i konkretnih naredbodavaca, na „neorganizirane paravojne formacije“.

To su samo neka pitanja koja će biti u centru pažnje ovog rada. Većina činjnica u radu bit će potkrijepljena onim što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u svojim aktivnostima procesuiranja odgovornih utvrdio ili naznačio.