Biografija

Vedad Muharemović je docent Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Redovno studirao filozofiju i sociologiju na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, diplomirao 2006. (profesor filozofije i sociologije), a magistrirao 2010. iz oblasti sociologije. Doktorsku disertaciju iz sociologije odbranio 2014. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Na istom fakultetu radio kao asistent 2007-2011, viši asistent 2011-2015. a trenutno je docent za oblast sociologije (Historija socijalnih i političkih doktrina, Sociologija znanja i znanosti, Sociologija kulture i nekoliko izbornih predmeta iz sociologije kao i Sociologije kao općeg predmeta za studente drugih odsjeka Filozofskog fakulteta u Sarajevu).

Rukovodilac je ZINK-a, prvog bosanskohercegovačkog znanstveno-istraživačkog inkubatora, član ESA (Evropska sociološka asocijacija) istraživačke mreže za društvenu teoriju i član društva Academia Analitica, te izvršni urednik časopisa SOPHOS.

Polja znanstvenog inetersovanja su oblast klasičnih i savremenih socioloških teorija, socijalne filozofije, teorija nacionalizma, kulturalne sociologije i sociologija saznanja.

Internaliziranje svjedočenja i intsubjektivno djelovanje, mogućnost korektivnog društvenog djelovanja i društvene činjenice

U izgalanju ću govoriti o svjedočenju kao formi društvenog djelovanja koje stvara mogućnost za kreiranje društvene činjenice koja bi funkcionirala kao korektivni intrasubjektivni i intersubjektivni društveni konstrukt. Drugim riječima artikulirat ću mogućnost efektivnosti svjedočenja kao forme ispovijesti i diskurzivne prakse koja bi imala karakter objektivacije s one strane institucionalno etabliranih vrijednosti i legislativnih normi, a koja bi, kao takva, utjecala na generiranje korektivnog društvenog prostora isposredovanog su-odnosom ka Drugome kao imanentnom dijelu vlastitosti.

Cilj izlaganja jeste reflektiranje o tome u kojoj mjeri svjedočenje (od strane svjedoka kao društvenih subjekata i aktera) može biti promatrano kroz prizmu Weberovog razumijevanja društvenog djelovanja kao onog koji utječe na ponašanje Drugog i da li se to ponašanje može modificirati ili rekomponirati u pravcu razumijevanja patnje, stradanja i eksterminiranja Drugog.

Također, nastojat će se reflektirati o mogućnosti funkcije svjedočenja kao forme društvene činjenice koja bi stvarala izvanjsku prinudu (Durkheim) koja bi se internalizirala od strane društvenih aktera i to ne u formi normativno-juridičkih postavki stricto senso nego kao alternativni modus djelovanja koji ima determinativan karakter za održivi „društveni ekvilibrij“ koji se treba dostići i kroz sposobnost slušanja, razumijevanja i preuzimanja uloge Drugog, a ne samo na osnovu standardiziranih društvenih mehanizama koji vrlo često djeluju striktno kontraktualistički a ne i u (uvjetno rečeno) deontološkom smislu riječi. Ta forma efektnosti treba biti vidljiva u iskustvu personalnog sopstva i kolektiviteta svih koji su isposredovani iskustvom rata i svih njegovih konzekvenci.