Biografija

Andrea Lešić-Thomas je počela studirati jugoslavenske književnosti i opštu književnost u Beogradu 1991-1994, a završila ruski i francuski, magistrirala evropsku književnost i doktorirala na Rolandu Barthesu i Mihailu Bahtinu na Queen Mary University of London, između 1994. i 2001.

U Londonu je kao lektorica za srpskohrvatski jezik predavala na School of Slavonic and East European Studies 1998-2001. i, nakon doktorata, rusku književnost na Queen Mary University of London 2001-2005. Od aprila 2008. radi na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje predaje uglavnom književnoteoretske predmete, ali i rusku književnost i teorije prevođenja.

Od jeseni 2013. sekretarica je doktorskog studija Književnost i kultura na svom Odsjeku i jedna od nastavnica/nastavnika koji na njemu predaju.

Pisala je o komparativnoj književnosti (francuskoj, ruskoj i književnostima jugoistočne Evrope) i književnoj teoriji (posebno o strukturalizmu, naratologiji i Bahtinu, kao i o problemu pamćenja).

Kroz svoj naučno-istraživački rad se bavi problemom kulturnog pamćenja, kognitivnom poetikom, ljubavnim pričama i vampirima.

Učestvovala je na 20-tak međunarodnih naučnih skupova.

Objavljivala je u časopisima kao što su Modern Language Review, Paragraph, International Journal of the Humanities, Sarajevske sveske, Novi izraz i Zeničke sveske.

Autorica je knjige Bahtin, Bart, strukturalizam: Književnost kao spoznaja i mogućnost slobode, Beograd: Službeni glasnik, 2011.

 

Od otvorenosti iskustva do čvrstog Gestalt-a: književnost, stereotip i traumatsko pamćenje

Osnovno pitanje koje će biti postavljeno u ovom predavanju jeste: da li postoje strukturalne razlike između onih fikcionalnih ratnih narativa koji su nastali iz i, istovremeno, sa direktnim iskustvom rata i onih koji su nastali deceniju ili dvije kasnije? Hipoteza koju postavljam je da su (književni) narativi pisani u vrijeme rata bili primorani, u svom direktnom suočavanju sa haosom istorije, da se uhvate u koštac sa ideološkim, političkim i narativnim kompleksnostima traumatskog iskustva (otuda insistiranje nekih književnih kritičara i istoričara na "poetici svjedočenja" kao ključnoj za ratnu književnost), te da kulturno i ideološko oblikovanje tog iskustva u poraću postavlja drugu vrstu izazova sa kojima se fikcija, možda, treba izboriti. Kompleksnosti direktnog iskustva rata se vremenom i kroz  kulturno i ideološko oblikovanje sužavaju na jednostavne slike i uprošćene priče, na stereotipne iskaze i klišeizirane kolektivne narative, stvarajući neku vrstu Gestalta traumatskog iskustva, koji više duguje kolektivnom repertoaru formulaičnih priča o ratu, a manje autentičnom iskustvu rata (i tranzicije). U tom smislu, ako književnost pisana u ratu ima za zadatak da otrgne smisao iz besmisla (pa makar taj smisao bio potvrda besmisla), tako poratna književnost ima pred sobom izazov aktivne borbe sa previše čvrsto struktuiranim smislom stereotipa i klišeja (pa čak i onda kada se samo može potvrditi da su stereotipi i klišeji sve što nam je ostalo kao odjek autentičnog traumatskog proživljavanja istorijskih promjena). Osnovni korpus na kojem ću bazirati analizu su tekstovi savremene bosansko-hercegovačke književnosti, a neki od tekstova koji će poslužiti kao konkretni primjeri su zbirke priča Alme Lazarevske Smrt u Muzeju moderne umjetnosti i Đavo u Sarajevu Nenada Veličkovića, s jedne strane, te drama Almira Imširevića Kad bi ovo bio film i zbirka pjesama Promotivni spot za moju domovinu Adise Bašić, s druge.