Fikcije i svjedočenja o ratu

Asmir Kujović govori o odnosu fikcije i svjedočenja o ratu iz svog ličnog pjesničkog i spisateljskog iskustva, te na primjerima nekih od najzapaženijih djela savremenih bosanskohercegovačkih pisaca koja se bave temom rata u BiH 1992. – 1995., kao što su: roman Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića, knjiga ratnih zapisa Smrt je majstor iz Srbije Marka Vešovića, zbirka pripovjedaka Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, pjesnička zbirka Zašto tone Venecija i drama U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce Abdulaha Sidrana, zbirka priča Đavo u Sarajevu Nenada Veličkovića, knjiga ratnih zapisa i pjesama Sarajevo blues Semezdina Mehmedinovića, roman Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem Nedžada Ibrišimovića, roman Sarajevski tabloid Zdenka Lešića, zbirka pjesama Poljska konjica Marka Vešovića, roman Noćno vijeće Dževada Karahasana, roman Kad magle stanu Josipa Mlakića, zbirka priča Kesten Damira Uzunovića, knjiga novinskih reportaža Nikad više zajedno Vlade Mrkića, pjesnička zbirka Prognane elegije Mileta Stojića, roman Šehid Zilhada Ključanina, zbirka priča Sikamora i roman Šumski duh Gorana Samardžića, knjiga ratnih zapisa Sarajevo za početnike Ozrena Kebe i drugih, uz poseban osvrt na važna istraživanja profesora Envera Kazaza u knjizi eseja Pjesništvo i rat, te o memoarima o Holokaustu kao paradigmi u podtekstu literarnih svjedočanstava o opsadi Sarajeva.

Propitujući klišeje i ustaljene konvencije u konstrukciji romanesknih narativa Milan Kundera se u jednom svom romanu pita ima li pravo pisac da izmišlja i ne bi li bilo najpoštenije da svako o samom sebi podnese izvještaj? U korpusu bosanskohercegovačke ratne književnosti najistaknutije mjesto zauzimaju djela koja su nastajala u toku ratnih godina (1992.-1995.), koja su zasnovana na neposrednim autentičnim svjedočanstvima stradalnika i očevidaca, u kojima se i sam pisac i narator pojavljuje kao svjedok i akter ratnih zbivanja i istovremeno kao angažirani izvještač koji ta zbivanja tumači i promišlja u širem historijskom kontekstu. U toku posljednje godine rata u Bosni već se pojavljuju pjesničke knjige i zbirke pripovijedaka u kojima autori teže ka ogoljenom svjedočanstvu, izostavljajući vlastiti komentar, gdje je užas ratnih stradanja potcrtan pozicijom nepristrasnog očevica i izvještača, a neki pisci čak i u jeziku izbjegavaju uobičajene izraze tipične za medijsku ratnu propagandu ili se njima služe u ironičnom kontekstu. Postupak oneobičavanja u kojem se ratne strahote evociraju hladnim i ravnodušnim, “mrtvozorničkim” tonom nepristrasnog svjedoka ili posmatrača, s ciljem deautomatiziranja percepcije, kod čitaoca izaziva intenzivnije emocije. Prema Aristotelu pjesnikov zadatak nije da iznosi ono što se istinski dogodilo, već ono što se moglo dogoditi po zakonima nužnosti i vjerovatnoće. U svome radu pokazao bih kako se bosanskohercegovački pisci čak i u djelima fikcije nisu usuđivali da “izmišljaju”, nego su konstrukciju svojih narativa zasnivali na autentičnim događajima i vjerodostojnim činjenicama i detaljima kojima su u imaginativnom preoblikovanju, u cilju pripovjedačke konzistentnosti i uvjerljivosti, pridavali samo drugačiji raspored. Rat u Bosni odvijao se pod budnim okom medijskih izvještača, pa čak i kada u ovim književnim djelima ratna dešavanja služe samo kao kulisa za univerzalnu egzistencijalnu ljudsku dramu, pisci su prinuđeni da se drže činjenične stvarnosti. Također bih se bavio pitanjem moralne odgovornosti pisca koji u djelu govori o važnim historijskim događajima čiji je on sam sudionik i svjedok, te da li on selektivnim izdvajanjem pojedinih dešavanja može pridonijeti njihovom jednostranom i nevjerodostojnom predstavljanju. Da li njegovo (nehotično?) jednostrano predstavljanje ratne zbilje može biti zloupotrijebljeno u viktimizacijskom diskursu kojim su se opravdavali ciljevi ideološke nacionalističke propagande? Da li smijemo istim aršinima procjenjivati djela pisaca koji obrađuju teme historijskih događaja iz davne prošlosti i onih koji govore o događajima čiji su neposredni svjedoci?