Biografija

Goran Lazičić (1983). Doktorand na Institutu za slavistiku Univerziteta u Gracu, gde radi na disertaciji pod radnim naslovom: „Gesellschaftssatire und politische Allegorie in den Werken von D. Ugrešić, D. Albahari und S. Basara“. Diplomirao na Grupi za srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu (2010). Master studije komparativne književnosti završio na Univerzitetu u Beču (2016, tema: „Vergleich der US-amerikanischen und serbischen postmodernen Prosa anhand ausgewählter Werke von T. Pynchon, J. Barth, S. Basara und D. Albahari“). Dobitnik Herder-Stipendium (Alfred-Töpfer-Stiftung) za završnu fazu master studija. U letnjem semestru 2017 radio kao asistent na Institutu za slavistiku Univerziteta u Gracu i kao eksterni predavač na Institutu za slavistiku Univerziteta u Klagenfurtu. Bio je urednički saradnik, a potom i urednik književnog programa Doma kulture Studentski grad u Beogradu (2007–2012). Književnu kritiku objavljivao u listovima Danas, Blic i Politika. Član redakcije književnog časopisa Ulaznica (Zrenjanin). Priredio antologiju RESTART: Panorama nove poezije u Srbiji (Beograd: DKSG, 2014). Učestvovao na naučnim konferencijama i slavističkim kolokvijumima u Hamburgu, Gracu, Beču i Berlinu.

Retorike i politike svedočenja u romanima Svetislava Basare i Davida Albaharija

U fokusu izlaganja biće romani Ukleta zemlja (1995) S. Basare i Pijavice (2005) D. Albaharija. Radnja Pijavica smeštena je u godinu 1998, u vreme neposredno pred NATO bombardovanje, odnosno u završnu fazu vladavine Slobodana Miloševića. Na narativnim matricama paranoje, teorija zavere i tumačenja kabale, Albahari piše subverzivni politički roman o srpskom nacionalizmu. Sa druge strane, ispod parodijske površine teksta i fiktivne putopisne priče o (kvazi)fantastičnoj zemlji Etrasciji, Basarin roman Ukleta zemlja je političko-satirička alegorija o Miloševićevoj Srbiji. Oba teksta, čitani iz današnje perspektive, osciliraju između satire na aktuelnu društvenu situaciju, retrospektivnog sumiranja jedne epohe i opominjućeg distopijskog narativa. Primarni interes izlaganja biće ispitivanje mogućnosti i posledica čitanja tih tekstova kao književnih dokumenata o srpskom društvu iz devedesetih godina. U oba romana svedočenje je najpre subverzivna narativna praksa unutar nacionalističke književne kulture koja strategijski insistira na autonomiji teksta i na njegovom imanentističkom tumačenju. A potom i na ideološko-političkom polju, to su ironizujući, ismevajući, podrivajući, razobličavajući književni tekstovi. Reciklaža medijskog i javnopolitičkog jezika u romanima Basare i Albaharija nije samosvhroviti postmoderni pastiš, nego subverzivno svedočenje o jeziku=ideologiji=politici Miloševićeve Srbije. Problem angažovanosti, odnosno etičnosti tzv. postmoderne proze pri tome dolazi u prvi plan. Roman Pijavice osim toga otvara intrigantno pitanje o mogućnosti tumačenja antisemitizma kao alegorijskog političkog narativa o zatvorenom, nacionalističko-ksenofobnom srpskom društvu iz devedesetih. Ili drugim rečima: može li se Albaharijev romana čitati kao realegorizacija temeljnog zaključka Sartrove filozofsko-sociološke alegoreze antisemitizma?