Biografija

Kornelija Grabner je predavačica na katedri za Komparativnu književnost i latinoameričke studije na Lankaster Univerzitetu (Lancaster University). Stekla je master iz Komparativne književnosti na Univerzitetu u Bonu, u Nemačkoj, i doktorat iz Kulturne analize na Univerzitetu u Amsterdamu, u Holandiji. Ima objavljene radove na temu performansne poezije, književnosti otpora 20. i 21. veka u Evropi i Severnoj i Južnoj Americi, i odnosa između posvećenog pisanja, društvenih pokreta i projekata društvenih i političkih promena u 21. veku. 

Ko-urednica je uređene zbirke performativne poezije i posebnih izdanja o poetici otpora i poeziji na javnim mestima. Njeno trenutno istraživanje o imaginarnostima pomirenja u demokratijama slabog intenziteta finansira The Leverhulme Trust. Ona je takođe članica istraživačkog tima projekta “Poezija i politika”, baziranog na Vigo Univerzitetu, u Galiciji u Španiji, i finansiranog od strane Španskog ministarstva za nauku i inovaciju

 

Svedočenje i odbrana: poetski svet i nasilje 21. veka

 

Kako poetska reč svedočenja zadržava i razvija svoj politički značaj i snagu u kontekstu savremenih demokratija slabog intenziteta? Kako slušaoci mogu da čuju i reaguju na poetska svedočanstva organizovanih zločina 21. veka?Kako se mi odnosimo prema svedočanstvima iz različitih konteksta i situacija i održavamo osećaj proporcionalnosti i odnosnosti, a da ne rangiramo nasilje ili patnju? Ja ću ispratiti ova pitanja kroz komparativna čitanja studija slučaja, struktuiranih u skladu sa dva tima politički motivisanog nasilja, koji su izvedeni izvan onoga što smatramo „političkim“ u strogom smislu te reči: društveno i teritorijalno.

Društveno i teritorijalno nasilje je postalo rasprostranjeno u kontekstima u kojima država ima monopol nad nasiljem dok, u isto vreme, dela u interesima aktera koji funkcionišu izvan demokratskog legitimiteta, poput privatnih korporacija, i koristi svoje institucije da bi raščistio put za njihove aktivnosti. Prakse slušanja poetskih svedočenja moraju da budu osetljive na široki repertoar fizičkog, strukturalnog i simboličkog nasilja, koji se presecaju i međusobno nadograđuju, i moraju da reaguju na promene u repertoaru otpora.

Ovde ću razmatrati primere dugotrajnih društvenih ratova koje su vodile elite nasuprot devijantnim, disidentskim i „nezgodnim“ sektorima populacije, sa studijama slučaja iz Britanije, i u odbranu same ideje integrisanog odnosa između prirodnog i korporativnog nasuprot državno-omogućenih napada na teritoriju i njenog otpora mega-projektima.

 

Tuning In, Tuning Out and Tuning Past: Svedočenje i rezonancija na Tom Satu McCarthyju "Satin Island" i Erri De Luca "Zločin vojnika",

Slušajući Drugog koji svedoči, dobijajući svedočenje, i odjekivanje koje to ima kod slušaoca su ključni za to da li, i kako, svedočenja mogu da postanu deo šire transformacije društvenih odnosa. Međutim, frekvencije na kojima većina slušalaca sluša, ili se uključuje u svedočeja su često uzane i isključive, služe odravanju odnosa moći i šablona privilegije koji održavaju status quo. 

Zasnovano na radu Kejt Lejsi o slušanju i Džereta Zigona o prilagođavanju, ja ću razmatrati dva književna dela koja se bave takvim dinamikama. Prvi primer je odgovor naratora u romanu Toma Mekartija “Satensko ostrvo” svedočenju njegove ljubavnice o represiji koju su doživeli demosntranti protiv G8 skupa Ženevi 2001. Kombinacija odigravanja patrijarhalne muževnosti i nametanja specifičnih načina proizvodnje znanja, zajedno sa pristajanjem na nametnutu tišinu, potiskuju potencijalno transformativni efekat demonstracije i svedočenja o represiji.

Drugi primer dolazi iz novele Eri Deluke „Zločin vojnika“, u kojoj intenzivno slušanje svedočenja o Holokaustu putem prevoda kontrastira osakaćenoj tišini očevog odbijanja da svedoči o sopstvenim zločinama, čime je odbio da pruži svojoj ćerki mogućnost da sluša.