VOLANDOVA OBLJETNICA

(iz zbirke Konopci s otiskom vrata, 2013.)

Kada je lift u crvenom soliteru odsjekao glavu

šestogodišnje Stojanke K.

bio je srpanj 1992. i rat.

Struje nije bilo već danima.

Potom je došla na četiri sata.

 

I dvije su se djevojčice igrale na stubištu

drugoga kata.

Treća se vozila liftom i začuvši glasove

Ukočila ga na drugome.

Na kojem je razbijeno staklo na teškim vratima.

Stojanka K. nije otvarala vrata lifta.

Provukla je glavu kroz razbijeni otvor i dozivala

frendice.

 

Netko je pozvao lift.

Stojanka K. bila je prelaka za prikazivanje

težine.

Lampice su se na katovima pogasile.

 

Dekaptirano tijelo još se treslo u kabini

Kada je taj (netko) otvorio vrata

S namjerom da uđe.

 

Za dva će dana biti 19 godina od tada.

Još uvijek nitko nije oprao krv

Koja je i sada ogromna crvena mrlja.

Neprepoznatljiva u općoj prljavosti

međukatnog zida.

 

A on.

Koji ispipava presušena jaja i mrvi u njima

Bivše angele.

Sjedi na krovu lifta i drži ulje u bočici.

Nasmiješen mašući repom gleda njih dvije

Sada mlade žene.

Kako se došminkavaju u liftu.

Pred izlazak u grad.

VITEZ, HRAST, MIRIS VAFLA
(na 72. godišnjicu pogubljenja Mire Cikote)

(iz zbirke Mali ekshumatorski eseji)

 

Eno, nedostaje šljem, nakon što se vitez Don Quijote odjene i naoruža
smiješnim mačem.
Tužnoga lika princ ga oprobava, stavlja ga na glavu, udari ga jedanput
i takvim mačem
raspada se od slabog dodira, taj jad i bijeda od šljema.
Ali, Don Quijote ponovno popravi šljem i ponovno ga postavi na glavu i –
“ne mareći da učini nov opit, on nađe da je to prekrasan i potpun šljem”.
Šljem je jednom pravljen i na prvoj provjeri slupan i uništen.
Pravljen je i drugi puta, no vitez je odlučio da provjere drugi puta
neće ni biti.
Da, to je doista prekrasan, čvrst i potpun šljem.
Narodnu herojku Jugoslavije Miru Cikotu, rođenu Pralica, ustaški su fašisti
objesili 27. 8. 1942. u Prijedoru, na tadašnjem glavnom gradskom trgu s
česmom zvanom Jereza.
Sama je, zapisali su svjedoci, hrabro navukla omču oko vrata.
Bila je sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Prijedor (naslijedila uhapšenog pa
ubijenog Muharema Suljanovića), majka djevojčice Ljilje i supruga predratnog
sudije Bože Cikote.
Mira je partizanima u proljeće 1942. dostavila precizan raspored ustaških i
njemačkih snaga u gradu, zahvaljujući izvjesnom Kotarskom, doušniku među
ustaškim činovnicima.
Prijedor su 16. maja 1942. partizani oslobodili i
čuvali teritorij nešto manje od mjesec dana.
Partizanski avion se spustio pored čaršije.
Komandant je bio Josip Mažar
zvani Šoša.
U zanosu osloboditelja, partizani su pobili do 400 civila u čaršiji
i okolici i pokopali ga u četiri masgrobnice na Glavici u Čirkin Polju.
Onda su se Nijemci i ustaše vratili u grad.
Počeo je pogrom i ubijanje Srba, naroda, antifašista na svakom metru.
Silna je nejač bježala u Kozaru pred fašistima.
Miru su s kćerkom ustaše uhvatile u zbjegu
tukli su je
pred kćerkom
kod Henića dućana
u Crnoj kući, u Banja Luci.
Na smrt vješanjem osudio ju je ustaški sudija Marić.
Možda i predratni kolega sudije Bože Cikote?
Dovedena je iz Crne kuće na trg s česmom zvanom Jereza, u Prijedor.
Hrast se njihao na vrelom avgustovskom vjetru.
Miru su objesili na njegovu veliku olistalu granu, što se prelijevala gotovo
nad česmu zvanu Jereza.
Pa su partizani pobijedili.
Ustaškog sudiju Marića, o istu granu, o isti hrast su objesili
pored česme zvane Jereza, na tadašnjem glavnom gradskom trgu.
Isti hrast, isti trg, drukčije jutro, drugi vrat, namotaniji konopac, još više
naroda, buke i bijesnih povika.
Šljem je jednom pravljen i na provjeri slupan.
Pravljen je i drugi puta.
Hrast je posječen
jednoga proljeća pred novi rat.
Mirisala je čokoladna smola iz Tvornice keksa i vafla MIRA CIKOTA,
pored željezničke stanice.
S druge strane ulice, suprotno od trga s česmom zvanom Jereza,
spomenik je doktoru Mladenu Stojanoviću, legendarnom partizanskom
komandantu, Narodnom heroju Jugoslavije.
Njemu je u pogled brat njegov kipar Sreten, UVAJAO obješenu Miru i
hrast, s trga preko puta.
Hrast se sručio na zemlju
pred novi rat
čokolada je mirisala.
I gimnaziji MIRA CIKOTA u Bosanskoj Dubici su promijenili ime
nakon novog rata.
I osnovnoj školi MIRA CIKOTA, ime su promijenili, u Prijedoru
nakon novog rata.
Tvornici keksa i vafla ostalo u imenu samo MIRA
nakon novoga rata.
Nova je i česma, nekada zvana Jereza.
Na mjestu gdje su objesili Miru Cikotu, gdje je poslije visio
njezin sudija, gdje su hrast bogat oborili – sada stoji divovski
šestmetarski krst, u metalu i bronci,
spomenik palim srpskim
borcima
nakon novoga rata.
Hrast je pao
isječen potom.
Na istom mjestu, gotovo iste visine, novopodignut krst.
I Mladen, doktor, heroj Jugoslavije, preko ceste, s petokrakom na kapi,
s pogledom na hrast s kojega je otišla Mira, krst sada zagledava.
RAZVAJANIM vidom.
Onim vidom u kojemu su Mira i sudija na konopcima,
i hrast,
od kojega su možda stolice pravljene
za neka novovješanja na trgovima i trgićima.
Hrast je jednom sađen
i na provjeri slupan
ljude se vješalo na njega, na jednu mu olistalu granu.
Umjesto njega
krst je sađen drugi puta
i provjere neće biti.
Da, to je doista prekrasan, čvrt i potpun hrast.
U bronci i metalu uscvjetao,
neobjesiv, usprkos svim konopcima svijeta.
Eno i vitez Tužnoga lika, na onoj strani ceste, suprotno od trga
s česmom zvanom Jereza
(od “Jugoslavenska Radikalna Zajednica”)
čeka Sretena.
Da ga odmrzne
da odu
ponesu smiješne mačeve.

 

O PASJIM SINOVIMA, BORISE DAVIDOVIČU

(iz Masovne razglednice iz Bosne)

 

Sva zapravo tminost.

Za opis onoga

Tko se umiva u lavoru meda.

 

Prvo je njoj kazao

Kako ima duboke oči.

Kasnije se nama kleo

 

Da su mu to

Najdublje

Izvađene oči.

 

(iz Emotikoni u Viberu)

 

***

Kad su 1992. minirali katoličku crkvu pored Pozorišta u Prijedoru, raznijeli su kipu Isusa, koji je bio postavljen uz oltar, obje ruke.

 

Poslije rata, vjernici su izgradili novu crkvu. Isus bez ruku sad stoji kao relikvija stradanja, odmah na ulazu u novosagrađenu crkvu svetog Josipa.

 

Bezruk Isus na križu, zakucan samo za noge.

 

Kao skakaoničar na jednoj od četiri novogodišnje skakaonice. Neraspeti Sin invalid.

 

 

***

Was ist ein Denkbild?

 

Slikomisao, kaleidoskopina. Ti si fotomorgana onome što fotografiraš.

 

Jovica Aćin pišući o Benjaminu, doziva jednu fotografiju. Iz arhiva Britanske kraljevske avijacije.

 

Na njoj, slikanoj iz aviona 23. kolovoza 1944., oko 11 sati, vidi se Auschwitz, fotografiran u obavještajne svrhe. Cijeli logor je obuhvaćen kadrom, vrlo visoke rezolucije, barake pod konac, pred nekima se mogu jasno vidjeti redovi logoraša. Ali, ono što fotografiju izdvaja jest stup dima iz Krematorijuma V. Upravo spaljuju mađarske Židove dovođene lipnja i srpnja u ubrzanim ravničarskim transportima.

 

Stup dima, koji vjetar lagano zanosi i uzdrmava. Stup dima, koji ide ravno u fotografiju.

 

Ono što fotografiraš, ne vidiš.

To što slikaš, fotomorganira te, veli Aćin, kako veli Benjamin.

 

Dječaci mašu na fotografiji, oni koje sam slikao u Budimpešti 1943.

 

***

 

Strijeljanje sam gledao s prozora.

 

Jedan je strijeljao dvojicu. Braće, dvojicu.

Konac proljeća 1992., jednog po jednog.

Meni je to i danas vrlo dug i spor film.

 

U jesen 1993. upoznao sam Ivana.

 

Onoga koji će postati moj Učitelj, koji će me dovoditi do prozora svijeta. Ispričao sam mu za strijeljanje.

U ulici mladoobješene partizanke Lepe Radić.

 

Ispričao sam lagano, frem po frem, kako mijenja šaržer, kako lubanja prska. Ivan je kazao kako nikada ne smijem zaboraviti da je onome koji je pucao bilo puno teže nego meni.

 

Burno sam pizdio.

 

Strpljivo mi je i postupno objasnio da sam ja zauvijek poslije tog događaja, onaj koji je pucao ne.

 

***

U književnosti, interpretacija je ono što čitatelj dodaje tekstu, kaže Levi-Strauss.

 

U snajperu, interpretacija je ono što meta dodaje metku, izdvajajućom bojom košulje.

 

 

***

Prema hebrejskoj baštini, a to pominje Béla Hamvas, osnovno stanje je Tora. Kabalauči da čovjek u maternici zna cijelu Toru, ali kada se na zemlji rodi, anđeo mu je izbriše iz usta.

 

Zato osnovno stanje čovjek zna i ne zna, i zato, kada ga čuje, sjeća ga se.

 

Eritrociti se obnove za dvadeset jedan dan, pa sam za godinu dana puno krvi od tebe daleko, puno eritrocitnih umiranja. Svaki snijeg odgaja sebi prašinu u pahulji.

 

Tražim svog anđela, svađam se s njim, otimam se za riječi, za himenice, sastavljam svoju Toru od njegovih mucanja po tavanima.