SCENA

Sa svog prozora na dvanaestom spratu gledam Drveniju,
most na koji je pala granata.
Ulicu ispunjava popodnevni mir.
Ljuštura crvenog tramvaja stoji na zahrđalim šinama.
Vjetar udara u polupanu uličnu sijalicu.
Sunce se odbija o prozore.
Dječak u crvenoj majici trči,
brz je,
hvata se za glavu.
Leševi pored saobraćajne zebre izgledaju kao pravilno
poređane
betonske saksije.
Moja sjenka izvijajući se imitira pokrete mrtvaca.

POROĐAJNA

Geleri rastavljaju ulicu u bezbroj fotografskih bljeskova.
Izmrvljeno staklo odražava crvenu dugmad na bijeloj
košulji.
Iz ispale cipele vire končići ženske čarape.
Vjetar koluta bijelu maramicu u kojoj je ostalo lice one
koja je skidala ruž.
Smeđa saksija, nad kojom se cvijeće naglo, u rušenju,
se rascvijetava prema suncu.

Ulica se izoštrava, sklapa sliku svojih razlupanih
prozora, rubova krovova, ćoškova odškrinutih vrata, kroz
porođajno rastavljanje nogu pogođene žene, iz koje se
čuje molitva što, spajajući prasak granate
sa unutrašnjim krikom, dotiče tišinu prije stvaranja svijeta.

 

 

TU, IZVAN NAS

Tu, usnama ti sklanjam pramen kose sa čela;
tu se sjećam kako je plava vena na njemu podrhtavala,
sekund prije
nego što je eksplozija granate zakolutala dječiju cipelicu;
tu sam ti poljupcem iznova vajao tijelo;
tu sam slušao kako ti bilo udara u tišini vazduha;
tu, između usana, urezivao se atlas tvog života
kao čvornovata drška štapa u ruci usamljenog starca;
tu smo se zatvarali u kutove samih sebe, dok smo gledali
vrapca
kako se skuplja u pokislom perju;
tu si, u crvenoj cipelici, skupljala prste nažuljane šiljatim
kamičcima;
tu je prolaznik istegao vrat, kroz bijelu kragnu, da ispod
svilene bluze vidi ples tvoje dojke;
tu je po mojim usnama klizio ukus jabuke, zbog koje nas
je Bog
izgnao iz mene, iz tebe,
u ovo ovdje.

 

NABRAJANJA

Prvo sam vidio, ispod rukava košulje, sahat na ruci ubijenog,
a potom, u ritmu njegovih otkucaja:
pogrbljene ljude što su mu prilazili,
svjetlo sirene, koje je u naletima osvjetljavalo ukočene face,
izborane ruke što su ga stavljale u nosila,
crveni krst, geometrijski oblikovana krv, na autu hitne pomoći,
bijelo stopalo ispalo iz nogavice, čiji su prsti bili
okrenuti prema nebu,
lice koje se osipalo u detaljima.

Sjedim u sobi i u mraku, pod svijećom, nabrajam činjenice:
svijeća u rembrantovskim sjenama dubi mi lice,
ruke se iz dosade ukrštaju, spajaju, rastavljaju,
prsti na stopalima, petoglavo čudovište, na kojem sjena prvog
prsta pada na drugi, lomeći ga u pokret,
otimaju se iz vaseljenskog odzvanjanja praznine.

 

OŠTRINA PTIČIJEG KLJUNA

U Prvom svjetskom ratu
na početku posljednjeg stoljeća
rovovi su sami sebe
kroz vojnička tijela
kopali.

Zemlja
ih je
majčinski grlila
njena ih utroba
kao grobnica
od neprijatelja
štitila.

Postajući nevidljiv
neprijatelj
bi se
ponekad
otkrio
kad bi ga nišan puške
ulovio.

U dosadi rova
vojnici su ispredali čudesne priče
o neprijatelju
o njegovoj nevidljivoj moći
da se neprimjetno dovuče
do naših položaja
i da nas
poput vukodlaka
dlakavim rukama
u mraku
davi.

U ponoć bi dovlačio
kurve
i čitavu noć orgijao
nad tijelima
naših poginulih drugova
na krst razapinjao ranjenike
i molio se Bogu
za nestanak naše nacije
svoju zastavu
našom krvlju
bojio
državni grb
očima mrtvih
nanizanih na ljubavni lančić
kitio.

U svakodnevnoj dosadi smrti
rovovi su sjaj
nacionalne slave
krojili
njihove granice
postajale su granice
svijeta.

Pokoji
poginuli vojnik
izletio iz rova
ispružen na ničijoj zemlji
sebe je ptičijem
kljunu
poklanjao.

U otvorenim ranama
oštri ptičiji kljun
nebeske je vezove
tkao.
On
granice
rovovske podjele
ne priznaje
svi su vojnici
za njega
isti
braća.

U njegovom kljunu
krv se raznih nacionalnosti
miješala
bratski
spajala
kao u svevaseljenskom
poljupcu.

U kaplji što
u predvečerje
klizi
sa oštrog kljuna
odsijavala se
majčina suza
koja
poginule sinove
oplakuje.

U Sarajevu
u ratu
vođenom
na kraju milenijuma
proveo sam
kao vojnik
čitavu noć
u rovu.

Moja samoća
gnijezdila se
u želju
da se raspršim ptičijim krilima
da nestanem u njihovim cijucima
da se
u najsitnije detalje svijeta
razlijem.

Pomišljam
za sve su krivi
udžbenici istorije
koji nas nisu učili
o vojničkoj samoći
što se
u nama
kao ptičiji kljun
oštri.

 

SVITANJE U AUŠVICU

Jutros,
stvari su nam konačno
kroz pisak oficireve pištaljke,
što prodire kroz ispucale daske barake
šapnule svoje ime.

Dok otvaram oči,
dva miša ulaze u svoju rupu,
prestrašeni našim slijepljenim licima.
Trzaju se nogicama i stišću
kako bi se u toplini svojih tijela
hranili našim mirisima.

Slike što promiču kroz jutarnju izmaglicu:
- sve pseće šape čiji tragovi ostaju na snijegu
kao tamne očne duplje sa pogledom okrenutim ka nebu,
u kojem se bijeli beskraj ledi,
- žica električne ograde koja mojim pomjeranjem
dotiče linije neba i snijega,
u zvuku harfe sudnjeg časa,
- oficirova svijetleća značka iz koje mi
orao raširenih krila
kljuca komade mesa
ulaze u mene
kao što u dječije oči
ulazi mrak.

Dim iz krematorijuma omekšava oštrinu predjela,
stvara u njemu obrise ženskog tijela
što mi zavodljivo priča o nježnosti neba.

Ovdje smrt nema grča,
trzaja.
Sve je isto.
Svitanje i zalazak sunca su isti,
kao linija horizonta
išarana zrakama na snijegu
u koju će me položiti majčine ruke što su me doticale
u snu.

Samo red i čvrstina postoje.

POLJUBAC NA ŠAMIJI MOJE MAJKE

Sjedimo na klupi u parku.
Otvaraš usta kako bi me poljubila,
i ja u dubini tvojih usta
vidim mrak što mi se približava.

U njemu vidim
uhvaćeno šarenilo ptičijeg perja što se u
mačijem zijevu ogleda.

U njemu vidim psa,
ratnom pustoši luta,
nostalgično se prisjeća gospodareve ogrlice,
zabija njušku u sive haustorske kante za đubre,
pod bijelim zubima
rastapaju mu se ostaci porodičnog ručka
nalijepljeni za listove
pornografskog časopisa.

U njemu vidim titraj djevojke,
kako se na telefonskoj slušalici
došaptava sa svojim mladićem,
dok joj se približava poljubac snajperskog metka
što dere prozorsku foliju
u obliku razrokoga oka
kroz koje
u poslijepodnevnu tišinu sobe
proviruju:
klupa u parku na čijim crvenim daskama zahrđali ekseri
ispuštaju oblačiće boje;
vrh jablana čiji zeleni listovi ližu vjetar zvukom
jevrejske molitve;
nas dvoje po čijim skamenjenim licima krik kao opali
crni pramen kose
klizi.

U njemu vidim sebe,
u sobi u kojoj samo frižider zuji,
kako se naginjem nad posteljom majke,
čije se lice,
pod šarenom šamijom,
s dženetskim paunovima
tankim koncem izvezenim,
topi.
Dok ispušta posljednji dah
ispucale ružičaste usne joj se
uz klimavu protezu
priljubljuju.

 

PROSVJETLJENJE

Silazeći
niz obronke planine
prolazili smo
pored ratara koji je
svoj vinograd
okopavao.

Fotografisali smo ga.

Možeš svoju fotografiju
poslije
metnuti
na vrh vinograda
nijedna ptica više neće
sletjeti -
u šali smo mu
dobacili.

Kada smo ponovo
tuda prolazili
na istom smo ga mjestu
zatekli.

Neprijateljski vojnici
su mu metkom
glavu
prostrijelili.

Strašilo je
rasklimanog tijela
na vrhu žičane ograde
visilo.

Raspukla glava
kao rumena jabuka
sebe
pticama
je
nudila.

Na vrelom suncu
zglobovi su mu
kao zahrđali ekseri na crkvenom raspeću
škripali.

Dok su mu se
ruke i noge
na žičanim šiljcima
ljuljale
vrane su mu
uz snažni lepet krila
kao sladostrasni usklik
oči
zobale
jezik u halapljivom kljucanju
parale
u svježi mozak
kao u meko gnijezdo
troprste nogice
zabadale.

Crni vratovi
niz koje se slivalo
toplo vino krvi
pobožno su se
savijali i spuštali
kao u molitvi
koja se
na vreloj
moždanoj supi
božijem obilju
zahvaljuje.

Bijela moždana vlakna
u kljunovima
uznosila
su ih
prema nebu
da ih sunce
jače od fotografskog
bljeska
prosvijetli.

 

 

ODRASTANJE DOMOVINE

 

Dok nas provode kroz dugački hodnik,

puštaju

da nam se dlačice na tek obrijanim vratovima

lijepe o hrapavu kragnu košulje,

kao uz oficirovu ruku

na kojoj su žuti žuljevi

urezani.  

 

Uvlače nas u svlačionice, skidaju nas

i puštaju

da u sobi gdje se samo ventilator okreće:

tragovi končanih čarapa po izbijedjelim venama crvene,

šnjura gaćica kožu pored pupka nabira,

bijela potkošulja na ramenima dvije crvene linije

utiskuje.

 

Poredaju nas i vode na tuširanje

puštaju

da nam hladna voda

spira sav stid

što su nam ga očevi prsti

u pucketalu kožu

ubrizgali.

 

Ukoče nas u uniforme,

deru se na nas

puštaju

da nam toplina majke zemlje

ispod sivih dugmadi na grudima

dah gladi.

 

Umjesto ženskih poljubaca

puštaju

da crveni karmin petokraka,

u kojima se krv heroja zgrušala,

na znojnom čelu se razmazuje.

 

Naveče nam daju pornografske

časopise,

puštaju

da zajednički jauknemo dok pesnicama kurčeve čupamo.

 

 

Ovdje nema intime,

pregradni zidovi za klozetske šolje ne postoje

puštaju

da

čučimo

jedan naspram drugog

s namrštenim stisnutim obrvama

po kojima se plave vene

napinju.

 

Sa opranim nogama u čaršafe se uvlačimo

sanjamo da vrhovima žileta po venama prelazimo

puštaju

da lagahno iskapamo krv po tek utegnutim plahtama,

da umažemo uglačane podove,

da se prašina pretvori u crvene grudvice po šupljinama

parketa,

da natopimo sasušene grudi rodne zemlje našim plodom.

 

-Diž se gore!

Zbunjeni,

dok vrhom šiljatih prstiju uvlačimo plastično dugme u

uski otvor

na znojnoj kragni,

puštaju

da u sebi unutrašnjeg neprijatelja tražimo.

 

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 

ZAKLETVA

Na moj deveti rođendan, 1979. godine, otac mi je na ormaru moje sobe, poslije rođendanskogslavlja, kuhinjskim nožem, kojim je majka rezala tortu, obilježio visinu. Na nožu su se kačilebijele i plave linije šlaga, što su pokrivale čokoladnu površinu torte, podsjećajući me na starca, namrgođenog i nezadovoljnog mojim ushićenjem, jer sam na trenutak pomislio da sam u očima svojih roditelja postao centar svijeta. Dok mi je otac prelazio svijetlucavom oštricom preko kose, šlag mi se lijepio za pramenove. Tada je na drvenom plakaru, sa kojeg su se smiješile naljepljene sličice fudbalera, majka crvenom olovkom urezala, pored njihove veličine, i moju visinu: metar i trideset i četiri.

Na moj deseti rođendan, 1980. godine, na plakaru je bijelom bojicom bila označena visina: metar i četrdeset dva. Na rođendanskom slavlju bio sam tužan, jer mi se činilo da nikad neću doseći visinu Titove slike što mi se smijala, ledeno, iz lijevog ugla sobe.

Crvenim adidaskama koje su špartale tri plave linije, bijelom majicom lakosta, znakom krokodila što se uvijao sam oko sebe, dajući novu snagu mome tijelu, i sa leviskama što se nisu mogle saviti oko koljena, ucrtana mi je 1981. godine, plavom bojicom visina: metar i pedeset šest. Svi u familiji bili su ushićeni mojim rastom.

Na plakaru su stajale tri boje jugoslovenske zastave, što su obilježile moj rast.

Na vojničkoj zakletvi, 1989. godine, stajao sam, zbog svoje visine, u prvom redu, pored jugoslovenske zastave. Niko nije primjetio da mi je, na vrhuncu svečanog trenutka, dok smo se zaklinjali na smrtnu vjernost domovini, sa vrha puške ispao bajonet i na hladnom asfaltu se odbio tri puta.

Bio sam 1993. godine visok metar devedeset i jedan centimetar. Stajao sam pored prozora visokog dva metra i gledao mrtvaca pogođenog iz snajpera što se opružio na četiri trotoarske pločice. Prstima je doticao asfalt, sunce mu se, o zlatnu narukvicu, odbilo tri puta. Kapljice pare što su se skupljale na prozoru nisam mogao prebrojati.
Nizale su se sekunde:
jedna,
dvije,
tri,
četiri…
U djeliću sekunde osjetio sam na glavi linijar kojim ruka moga oca mjeri granicu mene i svijeta.

 

 

 

 

SKUPLJANJE MALIH FIGURICA PRED RASTANAK

 

U zvuku zrikavca

tvoje zjene se

šire

i

skupljaju.

 

Jedno drugom smo sve rekli,

sve se već desilo,

samo dodir tvojih trepavica

rasklapa

i

sklapa

figure svijeta.

 

One ruše grad

u kojem je neko sve ulice ispraznio.

 

U njemu se već sve desilo.

nad rascvjetalom glavom

djevojčice

crveno nebo je dobilo svoje ime.

 

U njemu se već sve desilo.

Na bačenoj šarenoj odjeći na podu,

dok smo prodirali jedno u drugo,

u naglom trzaju,

vidjeli smo priljepljene naše snove,

zaustavljene u stakleni trenutak,

prisutniji od našega tijela.

 

U njemu se već sve desilo.

Kada je mjesec iz starog bagrema izbacivao svoju

sijenku,

ispred džamije

ljudi su na rukama nosili bijelog mejta.

Šum breze im je dah sabirao.

prenosili su ga s ruke na ruku

klizio je u dodirima prstiju,

promicao,

postajao bijeli dah ljepotice što se odvaja od njih.

 

U njemu se sve već desilo.

kada smo se rastajali,

pred svojim očima moju sliku si rušila,

izgovorila si moje ime.

na vrhu desnog očnjaka

zakačila ti se crvena mrlja karmina.

 

 

DISANJE PRAŠINE NA HIRUŠKIM RUKAVICAMA

 

 

U sobi

samo privjesak privezan za ključ u vratima

sa zvukom vješala se ljulja.

Pri dnu,

glava klovna

sa crvenim usnama

ukočeno nam se smije.

 

Vatra kao zahuktala lokomotiva

nosi nas negdje izvan nas,

izvan naših kostiju što se jedan za drugu

u znojnim ljubavnim zagrljajima

lijepe.

 

Izgovaraš riječ 'vatra'.

U njoj vidim plamen

što ti usta pali, zube i lice ljušti,

obraze oblizuje crvenim jezicima.

 

Dok mi se približavaš

miris tvoga tijela rasplinjuje sobu

na četiri strane svijeta.

pod mojim pogledom koža počinje da ti

pršti;    

zvuk tvoga osmijeha,

na mojim crvenim usnama se guli.

Tvoj pogle,

Što dodiruje vrhove moje kose

Iz oka ti iskače;

nabrekla dojka se

razlijeva po tvome tijelu

kao

ružičasto  razbijeno božije oko;

crni otvor između nogu mi

šapuće uspavanku

djetinstva.

U rastavljanju

prema meni

širiš se,

grliš me,

ljubiš

i

granata

pada negdje blizu nas.

 

Iz zatišja,

do nas dopire zvuk crkvenog zvona.

U njemu vidim nas kao anđele,

u lijevom uglu crkve,

uhvaćene u bestjelesne boje,

kako sa otvorenim očima,

na vlažnom zidu,

dugo smrt očekujemo.

 

 

Kažem ti:

• Trebamo voditi ljubav,

jer vrijeme ističe.

Sada negdje,

poginuli borici

ukočeni leže u svojim zemunicama.

Napunjeni konzervansom.

Crvi u u njih ne ulaze.

Lice od tijela im se ne rastavlja.

Neko će poslije dah njihovog leša proglasiti

nacionalnom slavom.

 

I ti mi kažeš

• Trebamo voditi ljubav

jer već sutra na anatomskom stolu

ispod hiruškog noža možemo se jedno drugome

osmjehivati.

 

 

 

BLJEDILO

 

Dok čučim u rovu

iz dosade

pokušavam

crvenom olovkom

naslikati svijet.

 

Stvari nestaju pod oštrim linijama

kojima ih prizivam.

Samo je praznina bijelog papira gutali sve.

 

Neko je obojio u bijelo,

nebo u koje se kao u oči ludaka uvlačim;

neko je obojio u bijelo

korijenje drveta što je nateklo kao ruke

koje su nas odgurnule;

neko je obojio u bijelo

bagrem što nam po glavi pada

neko je obojio u bijelo

korak kojim ti prilazim;

neko je obojio u bijelo

pogled moje majke

koja još uvijek misli

da je smrt

s onu stranu mene.

 

 

 

ZVONČIĆI

 

 

Vjetar je

kada sam otvorio ulazna vrata

zanjihao dedin

kaput.

 

Crn

visio je na ekseru

spuštenih ramena

zbunjen i obradovan

kao da je htio da me zagrli.

 

Kapljice kiše

dlake od cuke

mrvice prašine

s njega su se

stresle

u vazduhu

zakovitlale

ujedajući me za oči.

 

Podigao sam ruku

da dohvatim zvončiće

što su pored kaputa visilli

i da zvonjavom

slavljenički

najavim svoje prisustvo

da svi skoče na noge od radosti.

 

Mamina ruka me je uhvatila za rukav.

 

„Tišina, nemoj to da radiš, deda je umro.“

 

Tišina u sobi

u kojoj je neko umro

tišina je

rastanka

u kojoj se prećutno kaže-

to je najbolje za oboje!

 

Dok se

nad napuklim hotelskim ogledalom

brijem

pazim

da te nikakav zvuk

ne probudi.

 

Lagano istiskam sprej za brijanje

bijeli mlaz pjene curi mi na dlan

mažem se po licu

sa stakla uzimam brijač

čvrsto ga priljubljujem uz obraz

i sijekući dlačice brade

skidam sa sebe muškost

koja je iz mene nicala.

Česmu otvaram

pažljivo

da te grgoljanje vode

u lavabou

ne probudi.

 

Ti se u krevetu

lagano

prevrćeš

otvaraš usta

kroz koja vazduh

u tebe

propada

kao što pjena

zajedno sa dlačicama

u ponor lavaboa

klizi.

 

„Tišina, nemoj nešto da slomiš“

kažem sebi.

 

U ogledalu

uočavam sličnost

između tebe koja spavaš

otvorenih usta i raširenih ruku

sa sklepanom figurom Hrista

postavljenom iznad našeg kreveta.

 

Hrđa

iz eksera

ukucanog u čelo

vremenom

mu je

od vlage

lice

razjela.

 

Dok žiletom

nespretno

zasijecam kožu na vratu

iz ogledala

zakucani ekser

me motri.

 

Moje tijelo

o njemu

kao obješeni dedin kaput

visi.

 

 

 

 

VASKRSENJE

 

 

Sam u kući.

Ostavljen,

sa velikim namještajem što u mene zuri.

Od zaključanih vrata širi se miris prstiju.

U mene niko ne ulazi.

Vrtim se.

Dosadno mi je, dok sve pored mene prolazi.

Znam da sam mali za očevu košulju,

ali u njoj mogu strah ptice uhvatiti,

ali u njoj mogu kroz majku letjeti,

ali u njoj mogu boju neba osjetiti.

 

Dok sam se igrao u parku ispred stare crkve,

ušao sam u njenu polutamnu nutrinu.

Ošamuen mirisom tamjana,

Vidio sam ispred sebe

razapeto tijelo.

Zavlačio sam se u njegov krik.

Hvatao sam njegov strah zbog kojeg nije mogao sa

raširenim

rukama letjeti.

Tijelo mi se kamenilo

 

Iz crkve me je povukla majčina ruka,

na kojoj je očeva burma

bljesnula

poput Cezarevog zlatnog biča

što je mladom Antonijevom pogledu

skrivenom ispod crnih pramenova kovrdžave kose,

otkrio sve zabačene ćoškove

Rima.

 

 

 

TRAG ŽENSKE KOSE NA LICU

 

 

Čitavu noć se svađamo.

Tek sa jutrom

u krikovima ptica

naše misli

uspijevaju ponovo

uhvatiti svijet.

 

Jato što kruži,

zbunjeno,

prenosi pokrete noćnih zvijezda u grad.

 

Kažeš mi da je na svakoj zvijezdi

jedan nestali

što nas sada gleda.

***

Šiljati kljun udara o prozorsko staklo

u čijem zvuku plavo nebo

vibrira

između nas.

 

Kopao sam rovove na Poljinama.

Snajper je zapucao.

Bacio sam se na zemlju sa koje se vidjelo Sarajevo.

Preko mene je preletjela sjenka ptice,

dodirnula me je poput ženske kose.

Na mojim grudima

pod bijelom košuljom

povijala se sva mehkota smrti.

Dižem se i pomišljam:

 

— Sjenka ptice uvijek pada na zemlju kao leden leš koji nas prati.

 

 

HITCHCOOCK

 

U velikoj kući na selu čuo sam zvuk

tvoga auta, škripu guma što su

prelazile preko oštrog kamenja razrovanog puta.

Zadrhtao sam,

shvatajući da slušam neki drugi šum,

možda lepet ptice u zapletene u svome

perju za grane,

u čijim se smeđim očima pejsaž gubi;

možda pokret mačije šape u lišću

koja u tišini prisluškujući

ispušta crne kandže,

a možda zvuk ničega.

 

Kolima koja nisu postojala,

nastavila si da se približavaš,

prošla si pored prozora,

zatresla ih,

zakolutala zavjesu na kojoj su žuti

patuljci prašine počeli da plešu,

vrte se u zraku

i ljube.

 

Crvenom cipelom,

Koja nije imala oblik tvoje noge,

Izašla si iz kola i oštro udarila od

asfalt.

Dok si se približavala prema kući,

sve se umanjivalo.

Penjala si se uz kamene stepenice

zvukovima nesanice.

Kada si dohvatila željeznu šteku

moje sobe,

vatra iz kamina je

bljesnula.

Crna mačka se raspršila u odsjaje

svojih dlaka.

linije na foteljama su se širile,

gutale jedna drugu,

nadvisivale se nada mnom i davile me

kao zmije.

Likovi na uljanim slikama su se

kezili, hučali,

a ja sam se plašio

da mi ne kažeš neku nježnu riječ,

koja bi ugasila moć vatre.

 

 

SKICE ZA PORTRET BOLNICE KOŠEVO

 

Dok su doktori u rukavicama

kao bijeli vampiri

razdvajali mrtve od živih,

u namrštenim obrvama,

nad modrim pogledom mrtvaca,

skupljala se sva tišina svijeta.

 

Medicinska sestra,

masirajući  uvehle bore starice,

zakačila je laktom ljubičastu zavjesu

i pod prstima osjetila mlaz nježnosti.

 

Iz džepa šehida, položenog na truhle daske,

ispadale su mrvice hljeba.

Detalji su se oštrili u vrapčevom kljucanju.

 

Zemlja, na obližnjem groblju Lav,

u kostur je daidžu pretvorila.

 

Smrt nema lica, samo tišinu koju probijaju tam-tam

zvukovi

ludaka, što je ležeći na zemlji,

glave okrenute prema nebu,

udarao rukama po svom truplu

dozivajući nekog.

I dok je,  pod ravnomjernim udarcima, ispisivao božije šare

u svoje tijelo,

čulo se pucketanje kostiju.

„Ovaj grad je bliži Bogu nego žrtveni oltar“ –

pomišnjam dok gledam njegovu ćelavu glavu

zagnjurenu u pijesak, na kojim crnim slovima piše:

RAMBO

 

 

 

SAMOUBICA

 

              Kada je počeo rat u Sarajevu, pomislio sam: da je on živ, samoubica, sigurno bi pucao u mene. Gledao bi me iza svojih naočala, spuštenih zajedno s njim u kovčeg, izvirujući iz zemljine pratmine u snajperski nišan koji bi me ciljao. Osjećao sam kako me njegov kosmički krug ubacuje u sebe, čini me većim, izdvojenim od ostalog svijeta. Bio sam stopljen s njim u fijuku metka što prolijeće trenom, u kojem:

ova ulica ne sadrži samu sebe sve dok

je ne probije zvuk sirene što zaustavlja smrtni strah

u prazninu pomjeranja papira;

ovaj pas ne sadrži samog sebe sve dok

ne postane toplo meso na đubrištu

po čijoj utrobi druge njuške riju;

ovaj čovjek, što nosi kanistere, ne sadrži samog sebe

sve dok se ne izvrne na asfalt, pogođen metkom,

zagrgolja, savijajući jezik u svom grlu,

obliven vodom iz kanistera što ga čini mekšim,

opranim za onaj svijet;

vjetar ne sadrži samog sebe sve dok

ne pomjeri papir;

rasprši kapljice sa kanistera do usta,

miješajući ih sa pljuvačkom mrtvaca,

raspori pseći oblik,

prođe kroz moje duplje, usta, nos, uši, prste,

noseći me rijekom u dodir riba što me vode do horizonta

u kojem se more, sunce, nebo, u pucnju spajaju,

čineći me beskonačnim.