Biografija

Majkl Eskin je nagrađivani pisac, kritičar prevodilac i izdavač. Bivši stipendista Sidnej Saseks Koledža (Sidney Sussex College) u Kembridžu, predavao je na Ratgers Univerzitetu (Rutgers University), Univerzitetu u Kembridžu (Univesrity of Cambridge) i Univerzitetu Kolumbija (Columbia University). Takođe je su-osnivač i izdavač Upper West Side Philosophers, Inc.

Njegove mnoge publikacije o kulturi, književnim i filozofskim temama uključuju: „Nabokovljeve verzije Puškinovog Evgenija Onjegina“ (Nabokov’s Version of Puskins “Evgenij Onegin“) (1994); „Etika i dijalog u delima Levina, Baktina, Mandelštama i Selana“ (Ethics and Dialogue in the Works of Levinas, Bakhtin, Mandel’shtam, and Celan) (2000); „Poetske afere: Selan, Gruben, Brodski“ (Poetic Affairs: Celan, Grünbein, Brodsky) (2008); 17 Vorurteile, die wir Deutschen gegen Amerika und die Amerikaner haben und die so nicht ganz stimmen können (2008);„DNK predrasude: o jednom i mnoštvu“(The DNA of Prejudice: On the One and the Many) (2010); „Barovi Atlantide: izabrani eseji Dursa Grubena“ (The Bars of Atlantis: Selected Essays by Durs Grünbein) (urednik; 2010);„Joga za um: nova etika za razmišljanje i postojanje i za meridijane misli“ (Yoga for the Mind: A New Ethic for Thinking and Being & Meridians of Thought) (sa Katrin Stengel)(2013); i „Mudrost roditeljstva: esej“ (The Wisdom of Parenthood: An Essay)(2013). 

Prevodi Majla Eskina su objavljivani, između ostalog, u časopisima:The New Yorker, Sport 40, i World Literature Today, i uključuju: „Vokacija poezije i Smrtni dijamant: pesme“ Dursa Grubena (Durs Grünbein's The Vocation of Poetry and Mortal Diamond: Poems) (2013); „Šta dobijamo starenjem: o Gelassenheit“ Vilhelma Šmida (Wilhelm Schmid's What We Gain As We Grow Older: On Gelassenheit) (2016); „O dijaloškom govoru“ L. P. Jakubinskog (L. P Yakubinsky's On Dialogic Speech) (2016); „Protok vremena: esej o čekanju“ Andree Koler (Andrea Köhler's Passing Time: An Essay on Waiting) (2017); i „Pohvala slabosti“Aleksandre Džolien (Alexandre Jollien's In Praise of Weakness) (2017).

Često je gostovao u radio emisijama i redovno predavao o kulturi, filozofiji i književnosti širom SAD i Evrope – kao gost PEN-a, Generalni konzulat SAD u Nemačkoj, Federacija nemačko-američkih klubova i Limmud, međunarodna organizacija koja neguje među-kultuno jevrejsko obrazovanje, između ostalog. Živi u Njujorku.

 

Svedok kao agent/posrednik: refleksije o Polu Selanu i Eti Hilesum

Ne mogu se sve opservacije nazvati „svedočenjem“ u jakom smislu, kako je na primer nagovešteno u frazi „poezija svedoka“. „Svedočenje u jakom smislu nosi značenje svedočanstva „zlu i njegovim otelotvorenjima“, kako je Karolin Forše (Carolyn Fourché) spretno uočila. Drugim rečima, „pravi“ svedok je neko ko doživljava (pogled na), proživljava uticaj dela, pojava ili događaja koji su nepravični, bolni, mučni ili traumatični. Dakle, možda postoji i implicitan rok za svedoka da dela, da uradi nešto kako bi ublažio situaciju čiji je svedok. U mojoj prezentaciji želeo bih da postavim sledeća pitanja: Kakav je odnos između svedočenja i posredovanja? Da li je samo svedočenje već vrsta posredovanja? Ili je posredovanje, pak, nadgledanje svedočenja? Ja postavljam ova pitanja kroz nasleđe Pola Selana i Eti Hilesum, čije jukstapozicije, tvrdim, dozvoljavaju naročito produktivnu i prosvetljujuću analizu kompleksnog odnosa između viđenja/doživljavanja i delanja, kao i različite oblike posredovanja, od stvaranja umetnosti do neposrednog pomaganja.  

 

"Pamti budućnost: Nenasilne komemoracije kao anticipacije običnog života”

Najveći problem, prema mom mišljenju, sa kulturama komemoracije, ukoliko su usmerena ka pružanju pravde žrtvama nasilne prošlosti, poboljšavanjem sadašnjosti, i osiguravanjem bolje budućnosti unutar koncentrisanih društveno-političkih konteksta, je taj što su same komemoracije često upropašćene nasiljem: diskurzivnim, sudskim, političkim, moralnim i psihološkim. Nezavisno od pitanja da li je takvo nasilje neophodno ili dobrodošlo za bilo koji kontekst, ja iznosim alternativni pristup komemoraciji u svojoj prezentaciji. Počevši od ‘incidenta čoveka koji je preživeo gasnu komoru’ Primo Levija, u „Potonulim i spašenim“ i na osnovu etike singulariteta Emanuele Levinasa, filozofije nenasilne komunikacije Maršala B. Rozenberga, i društveno-političkog programa izloženog u „Između sveta i mene“ Tanehisi Koutsa, nudim oblik komemoracije – mada psihološki težak za ostvarivanje – koji otklanja neke od političko-etičkih jama prisutnih u tipičnijim komemorativnim praksama, do toga da su one implicitno ili eksplicitno zasnovane na prihvaćenim formama pravde (naročito distributivne i retributivne) koje uključuju razne dinamike optužbe, krivice, kazne ili iskupljenja.