Biografija

Doktorirao na političkim naukama (2011), istraživač i vanredni predavač na odeljenju za političke nauke na Univerzitetu Alexandru Ioan Cuza u Rumuniji. Takođe je vanredni istraživač na Institutu novije istorije u Rumuniji. Bio je stipendista Tziporah Wiesel (2010 – 2011) u Centru za napredne studije holokausta – Holokaust memoijalni muzej u SAD. Završio je master studije na odeljenju za evropske studije, i osnovne studije na odeljenju za političke nauke (Univerzitet Alexandru Ioan Cuza u Jaši, Rumunija).

Gospodin Muraru je dobitnik Doktorske stipendije 2008-2011 unutar POSDRU programa (Evropski socijalni fond) kao i Erasmus stipendije na Univerzitetu u Utrehtu, u Holandijai (2005). Ove godine je dobio stipendiju Fondacije Geoffrey Nice (Holandija) za Master klasu o pravu, istoriji, politici i društvu u kontekstu masovnih zločina, Inter-univerzitetski centar za napredne studije, Dubrovnik, Hrvatska (jun – jul 2014). Bio je stipendista Holocaust Educational Foundation iz Čikaga, Ilinois, za učestvovanje na Letnjem institutu o holokaustu i jevrejskoj civilizaciji na Royal Holloway, Uneverzitet u Londonu (2012, 2016).

Predstavio je svoje istraživanje na više konferencija, letnjih škola i međunarodnih seminara širom Evrope i Severne Amerike. Držao je konferencije u Vašingtonu (Center for Advanced Holocaust Studies, USHMM), Njujorku (Univerzitet Kolumbija), Slovačkoj, Beogradu (Srbija), Kišinjevu (Moldavija), Lavovu (Ukrajina), Beču (Wien Diplomatic Academy), Simon Wiesenthal Institute, itd.

Bio je prisutan na dva veoma važna programa o studijama holokausta: International Forum of Young Scholars on East European Jewry, u organizaciji Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu, Univerziteta u Bostonu i Ukrajinskog katoličkog univerziteta u Lavovu, Ukrajini i Međunarodni forum 2011 u Kijevu – “1941: Nemački rat za istrebljenje u Ukrajini i njegovi akteri”, u organizaciji Fondacije EVZ (Nemačka), Nemačka ambasada u Ukrajini, Iniverzitet u Lajpcigu, Kijev, Ukrajina.

Ove godine je učestvovao na dva inovativna programa vezana za prostor, vreme i ksenofobiju: Ksenofobija preispitana – Drugi svetski rat i lekcije (ne) naučene u 21. veku, u organizaciji Europäische Jugendbildungs- und Begegnungsstätte Weimar, Weimar and Veranstalter CULTURE GOES EUROPE - Soziokulturelle Initiative Erfurt e.V., Vajmar, Nemačka i IRS – Prolećna akademija 2017: Istraživanje prostora: Trenutni teoretski i metodološki pristupi: temporalnost i proceduralnost u organizaciji Leibnitz Institute Research on Society and Space i Tehničkog univerziteta u Berlinu, Erkner, Berlin, Nemačka.

Kao rezultat istraživanja, objavio je više od 15 članaka, desetine kritika i dve autorkse akademske knjige i tri uređene zbirke. Između 2009. i 2011. godine, gospodin Muraru je sarađivao sa Institute for the Investigation of Communist Crimes and the Memory of the Romanian Exile i sa Rumnskim centrom za studije komunizma i post-komunizma.

Od 2005. do 2009. gospodin Muraru je radio kao savetnik unutar Kancelarije Premijera Rumunije i 2007. godine je radio kao lični savtenik rumunskog Ministra pravde. Od aprila 2013. do marta 2014. radio je kao generalni direktor Instituta ruminskog nacionalnog nasleđa. Od 2014. godine, na osnovu parlamentarnog glasanja, on je član administrativnog odbora Javnog radio servisa. Njegov najnoviji naučni rad je „Početak – Prvi masakri protiv Jevreja u rumunskom holokaustu: nivo odlučivanja, genocidna strategija, i metode ubijanja na osnovu Dorohoj i Galac pogroma, jun – jul 1940” (Poglavlje 14), u Kler Zalc (Claire Zalc), Tal Brutman (Tal Bruttmann) (ur.), Mikroistorije holokausta,  Berghahn Books, Oxford, U.K., 336p., 2017.

 

Poricanje, mistifikacija i politička instrumentalizacije ranih 90ih. Rumunski slučaj političke rehabilitacije Mašala Jona Antoneskua i poricanje masovnog ubistva politika i mesta istrebljenja. Studija slučaja Jaši pogroma.

Cilj našeg rada je istraživanje oblika, manifestacije i posledica post-komunističke debate koja se odnosi na sećanje na Maršala Jona Antoneskua, politika masovnih ubistava i mesta istrebljenja. Naša hipoteza počinje od opservacije koju pruža istraživanje doktorske teze, prema kojem se u post-komunističkoj Rumunija odvijao proces u kojem je izgađen pozitivan imidž Maršala Jona Antoneskua. „Diktator Mašal“ koji je odveo Rumuniju u najveću tragediju u kojoj je nacija ikad učestvovala, je rehabilitovan ranih 90ih, uz pomoć državnih institucija, na osnovu osmišljenog „takmičenja sećanja“. Preuzeta na zvaničnom nivou, ova opercaija je trebalo da oslobodi Jona Antoneskua krivice i da promoviše njegovu ličnost, a bila je naučno podržana od strane „nacionalističkih istoričara i aktivista obučenih od strane komunističkog režima, koji su održavali solidanost nakon 1989 i, pre svega, sačuvali i razvijali pro-Antonesku revizionistički diskurs.“

Još od 70ih je rehabilitacija diktatora Antoneskua imala zvanične razloge. Partijski istoričari su razvili naučno opravdane teze koje su pokušale da oslobode Državu i društvo od krivice i zločina počinjenih protiv Jevreja, kao i da nekritički rehabilituju vojsku, i time spasu Nikolaja Čaušeskua kao najvišeg vođu vojske od optužbe da je učestvovao u Holokaustu. Mali broj istraživača koji se bavio analizom fenomena su shvatili da je iskrivljena slika prošlosti stvorila „slučaj Antoneskua“, prvih godina nakon decembra 1989. godine, prvenstveno kao prvi politički problem, a onda kao pitanje istorijske debate. Svi ovi elementi su doveli do toga da „(...) hvaljenje Antoneskua i preterivanje u njegovim političkim ostvarenjima, zajedno za umanjivanjem odgovornosti zbog smrti preko 250 000 Jevreja može biti upotrebljeno kao propaganda od strane onih koji se pozivaju na patriotizam u ime ultra-nacionalizma protiv ustavne monarhije i uopšte demokratksih snaga,“ kako zaključuje istoričar Denis Deletant. 

Posmrtna rehabilitacija Jona Antoneskua, uz podršku političke klase, u potpunosti je doprinela njegovoj reevaluaciji u veoma tesnoj političkoj borbi, čiji je cilj bio da diskredituje žrtve Holokausta i razvije osećanja viktimizacije i heroizacije Rumuna, njihovog nameštanja kao glavnih žrtava istorije i velikih sila. Na primer, rumunski parlament je 1991, povodom 45 godina od egzekucije Jona Antoneskua, organizovao trenutak pamćenja „uslugama“ koje je ovaj strahoviti vođa učinio za Rununiju. Osam godina kasnije, kada su izbori generisali novu parlamentarnu većinu, poslanik vodeće partije je potom pokrenuo raspravu o rezoluciji koja je uključija Jona Antoneskua u kategoriju velikih heroja, „koji se borio za svoju zemlju do smrti“ i koji bi spasili „stotine hiljada Jevreja“, odbijajući u isto vreme zahteve Nemačke u tom pravcu. Takođe su izbeli da uvedu mesta istrebljenja u nacionalni program za komemoraciju i politike pamćenja. Na primer, Jaši pogrom (jun 1941) – koji je bio jedan od najvećih pogroma u Istočnom frontu od početka operacije Barbarosa, u kojem je više od 13 000 Jevreja ubijeno na različitim mestima u gradu putem različitih genocidnih metoda – je izbegnut i takođe zanemaren kao glavni simbol Holokausta u Rumuniji ranih 90ih. Implikacije rumunske vojske i kolaboracije civila tokom juna 1940. godine je takođe sakriveno i izbegnuto godinama nakon 1989. Nikad nije bilo ceremonija, javnih govora ili podignutih spomenika. Ovaj rad će se baviti temom kako su ovi ogromni simboli Holokausta u Rumuniji „orkriveni“ i razvijeni u smsilu politike sećanja u prethodnih nekoliko godina u odnosu na rane 90e.