Biografija

Tomislav Tadić je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakulteu u Sarajevu 2012. godine. Magistarski rad odbarnio je 2014. na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Za postignuca tokom studija na prvom i drugom ciklusu nagrađen je Zlatnom značkom Univerziteta u Sarajevu koja mu je dodjeljena kao jednom od najboljih studenata Univerziteta.

Kandidat je za sticanje doktorata znanosti iz oblasti sociologije na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakukteta u Sarajevu.

Radi kao asistent na Odsjeku za siciologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Fokus njegovog interesovanja su  sociologija religije, antropologija religije i suvremena teorijska sociologija.

Religija između subjektivnog pamćenja i „licenciranog zapamćenog“ u iskustvu etničkih zajednica Bosne i Hercegovine

Religijske zajednice igrale su ključnu ulogu u ratnom sukobu koji se desio na tlu Bosne i Hercegovine 1991-1995. godine. Ipak, uloga religijskih zajednica u ovom sukobu, sa stanovišta suvremene sociologije, vrlo često je sagledavana tek lateralno dok se glavni akcenat stavljao na etničke zajednice i "više nacionalne" interese kao glavne generatore sukoba. Istina jeste da se ratno stradanje i haos koji je nastao u krizi kolektivnog identiteta naroda možda najadekvatnije može odrediti kao etno-klerikalni sukob. Ovo bi značilo da konstitucija etničkih zajednica, kako novih tako i starih, nužno potrebuje podršku religijskih zajednica kao osnovu iz koje se derivira svijest o zajedničkom identitetu. Iz ovako postavljenog argumenta jasno je da se na tlu Bosne i Hercegovine, a također, i Hrvatske i Srbije od devedesetih godina prošlog stoljeća pa sve do danas rapidno odvijaju procesi "desekularizacije" koji kao osnovni kriterijum aktualizacije čovjeka u svijetu impostiraju njegovu samosvijest o etno-klerikalnoj pripadnosti te imaju svoju autentičnu logiku. Ovo nas vodi do zaključka da je pitanje svjedočanstva, kao pitanje o tome da li je uopće moguće kolektivno svjedočanstvo, prevashodno pitanje relevatno za sociologe religije koji religije po svom karakteru određuju i definiraju kao izvorište kolektivnih značenja i tvorevine koje su besmislene bez intenzivnog prisustva zajednice.

Iz ove sociološke perspektive potpuno je jasno da su religijske zajednice bile osnova za stvaranje novih-starih etničkih zajednica, a koje prema uputi Daniéle Hervieu-Léger funkcioniraju kao "lanci sjećanja", tj. religije se uzimaju kao instance koje daju odgovore na temeljna pitanja jednog naroda, a to su svakako, pitanja kolektivnog identiteta koja stoga pokušavaju da pojedinca inkorporiraju u jedan viši smisaoni sistem značenja. Iz ovoga proističe teza da postoji duboki jaz i nesrazmjer između onoga što je "subjektivno pamćenje" i "licencirano zapamćeno" kome suštinski, da se izrazimo metaforički, kumuju tri dominirajuće religijske zajednice prisutne na tlu Bosne i Hercegovine. Ovo znači da svaka etnička zajednica ima svoju verziju povijesnih događaja, argumentiranu i usidrenu u onto-teo-logiku religijskih zajednica koja služi kao izvor njihove perpetuacije i agumentacije. Izlaganje će se kretati u smjeru kritičkog sagledavanja ovog pitanja koje se može tumačiti kao pokušaj sociološkog otpora prema uniformnim i redukcionističkim tendencijama oblikovanja kolektivnog identiteta, koji bi suštinski trebalo da prevazilazi etničko i religijsko te da se oblikuje iz "kulture zajedništva", a ne iz perspektive Lewis-Huntigtonovske paradigme o "sukobu monolitnih kulturnih oblika".