Biografija
Marijana Kardum je studentica diplomskoga studija Moderne i suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je prethodno stekla naziv magistre kroatistike. Od rujna 2018. godine studira na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.
Utemeljila i uređivala međunarodni časopis studenata kroatistike Jat. Za trajanja studija radila kao lektor i korektor.
Istraživački interesi: ženska intelektualna historija (istraživač na projektu Moderne misleće žene: Intelektualni razvoj žena u Hrvatskoj 20. stoljeća), auto/biografija (obranjen diplomski rad na temu Dnevnik Vinke Bulić: Tekstualna proizvodnja identiteta u dnevničkom diskursu), religijska povijest u modernom dobu (Kritička analiza interpretativnih paradigmi suvremene religijske historije).
Sudjelovala je na brojnim međunarodnim znanstvenim konferencijama u Zagrebu, Skopju, Krakovu, Przemyslu i Varšavi.
Objavila nagrađene radove u polju sociolingvistike. Ostvarila istraživačku mobilnost na Karlovu sveučilištu u Pragu.
Posjeduje znanje BHS jezika, engleskoga i talijanskoga te radno znanje českoga, ruskoga i njemačkoga.
SVJEDOKINJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA: Dnevnička svjedočanstva hrvatskih intelektualki
Iako isključene iz službene povijesti, žene su zasigurno sudjelovale u Drugom svjetskom ratu. Namjera mi je ponuditi interpretaciju ratne (ženske) povijesti, i to povijesti marginalnoga područja preklapajućih "odvojenih" sfera žene i intelektualke. Ženski dnevnici nude narativni okvir za redefiniranje ratnoga narativa jer su dnevničarke istovremeno agenti diskursa, njegovi subjekti, objekti i protagonisti. Na primjer, zaboravljene intelektualke (dobro poznate među suvremenicima, ali danas sasvim zaboravljene), poput Vinke Bulić, feljtonistice, novinarke i jedne od osnivačica feminističkoga Ženskog pokreta 1920-ih godina, Ine Jun Broda, jugoslavenske i austrijske književne prevoditeljice i pjesnikinje židovskoga podrijetla, Lujze Wagner, „hrvatske Florence Nightingale“. Osim posljednje, čiji je dnevnik nedavno objavljen, ove su žene ostavile rukopisne dnevnike u tisućama stranica. Do mojega nedavnog otkrića, ti su dnevnici bili nepročitani i sasvim nepoznati.
Ove su žene svakodnevno svjedočile ratnoj stvarnosti okupirane (talijanske, pa njemačke) Dalmacije za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Istraživački fokus usmjeren je ovdje multiperspektivnim i multidiskurzivnim pokušajima bilježenja rata. Vinka je dalmatinska novinarka i feministica većinom zatvorena u "vlastitu sobu", Ina i Lujza izbjegle su iz kulturno različitoga Zagreba; prva je bila partizanska bolničarka, a druga je bila bliska partizanskom pokretu, istovremeno prevodeći za njemačke vojne zapovjednike. One su imale ponekad dijametralno različite svjetonazore, složena podrijetla, suprotstavljene ideološke realizacije u vidu, te nepodudarne klasne, religijske i etničke identitete.
Giorgio Agamben kaže, istražujući "ono što ostaje od Auschwitza" Prima Levija, kako postoje dvije latinske riječi za "svjedoka"; prva, testis, predstavlja treću stranu u suđenju ili parnici između dviju suprotstavljenih strana, druga, superstes, označava "osobu koja je nešto pre(o)živjela, koja je iskusila taj događaj od početka do kraja i s obzirom na to može posvjedočiti". Ipak, Primo Levi bio je umnogome više opterećen svojevrsnom lakunom koje svako svjedočanstvo sadrži - svjedoke koji su preživjeli. Vjerovao je kako je jedini "istinski", "pravi", "integralni" svjedok, onaj koji je sasvim pouzdan, upravo onaj koji nije "imao privilegiju" preživjeti.
Cilj mi je raspraviti tu tvrdnju na primjeru ženskih ratnih dnevnika. Naime, svakodnevnim zapisivanjem rata, za vrijeme rata a ne post festum, one su bile tek svjedokinje koje još nisu preživjele.