Biografija

 Dr. Senadin MUSABEGOVIĆ  (Sarajevo 1970. godine). Od 1990. do 1993. godine studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1995. studij nastavlja na Sienskom univerzitetu u Italiji gdje je 1999. godine diplomirao političku filozofiju. Na  European University Insititute, Firenze završava doktorski studij. Tokom studija pohađa nastavu i na New York University i boravi na London Schoool of Economics kao gost-istraživač. Godine 2004. godine brani doktorsku disertaciju na engleskom jeziku sa temom: Rat-konstitucija totalitarnog tijela pod mentorstvom Petera Wagnera u kojem, fokusirajući se na filmsku raprezentaciju tijela, na spomenike, rituale i državne svečanosti, analizira prelaz iz ratne u totalitarnu estetiku. Izabran je u zvanje docenta na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru 2005. godine, a 2007. godine prelazi na Filozofski fakultet gdje je ponovo biran u u zvanje docent. U zvanje vanrednog profesora izabran je 2012. godine i trenutno je šef na Katedri za historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje drži nastavu iz oblasti teorije kulture i vizuelne umjetnosti. 

Područja naučnog istraživanja Senadina Musabegovića su problem reprezentacije tijela, kroz vizuelnu umjetnost, u totalitarizmu i nacionalizmu; sociologija kulture i umjetnosti i teorija umjetnosti. 

Objavio je teorijske radove u domaćim časopisima, kao i međunarodnim časopisima i antologijama, a kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim univerzitetima (Cambridge University, University of Sussex, IUC: Inter-University Center Dubrovnik, European University Institute, Firenze) i američkim univerzitetima (MIT: Massachusetts Institute of Technology, Wittenberg University)

Objavio je tri knjige poezije: Udarci tijela, Odrastanje domovine i Rajska lopata, njegova poezija uvrštena je u mnoge svjetske antologije. Za knjigu Odrastanje domovine dobiva dvije najprestižnije nagrade u Bosni i Hercegovini: nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu i   nagradu  “Planjax” za najbolju knjigu pjesama. Prevođen je na poljski, italijanski, engleski, francuski, švedski, arapski, turski, mađarski i španski jezik.

 

Poezija u raljama tranzicije

 

Egzistencijalistički filozof Zan Pol Sartr nije uvidio mogućnost da poezija može biti angažirana umjetnost, jer, prema uvriježenom shvatanju, ona može stvoriti unutrašnji svijet u kojem se ogleda samoća čitavog univerzuma, ali ne može da demaskira samu političku realnost. Povodom te teze Danilo Kiš, predstavljajući savremenu mađarsku poeziju,  istakao je da poezija kod malih naroda, 'što boluju od viška istorije', i nastaje kao konflikt između tražene slobode i ograničenog istorijskog horizonta. Sudbina malih naroda, kao i manjina koji zajedno sa njima žive, je umnogome obilježena konfliktom, zapravo granicom koja je dobrano odredila njihove poetske svjetove.  U zemljama bivše Jugoslavije desio se raspad jednog sistema,  prelaz iz jedne političke imaginacije u drugu, takozvani proces  'tranzicije', čiji magloviti i prilično neodredljivi smisao aludira na povratak ka 'prirodnom stanju', ma šta ono značilo, a u kojeg bi trebalo da nestanu svi 'artificijelni rajevi na zemlji', ili iluzije o boljem i drugačijem svijetu. Ali, upravo tranzicija, iako nastoji da 'normalizira društvo, posjeduje više revolucionarnih elementa, koji čak i radikalno u ime povratka ruše i samu tradiciju,  nego revolucija izvojevena tokom NOB-a. Pjesnici su pjevali o revoluciji, o obećanoj slobodi, pa i kada nisu znali da li je će ona umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj, kada ih je ona iznevjerila. Ali kako da pjevaju o tranziciji? Možda o njoj pjevaju kada opisuju svijet u kojem su smrskani svi ideali ljubavi, u kojem su odbačeni  iz vlastite unutrašnje samoće sa kojim se pjesnik obraća svijetu; ustvari, dok opisuju mizeriju otrcane svakodnevnice koja se sakriva izvan blještavog senzacionalizma. Revolucija i tranzicija su prodjeli u prostor bivše Juslavije kroz krvavi rat, konflit samo što je poslije NOB-a konflik posjedova simbolički smisao u stvaranju novog društva, i, makar kao iluzija, bila je prisutna svijest o internacionalnoj pravdi na zemlji.  Tranzicisko tijelo obilježeno ratom kao da ne pruža nikakvu nadu za bolju budućnost, naime, fragmentarno, desetkovano individualno i kolektivno tijelo, koje se pojavilo tokom posljednjih  ratova u bivšoj Jugoslaviji,  kao da nije pronašlo nikakav smisao koji bi ga objedinuo, zašio ga. Možemo reći: ostala je praznina koja ne uspijava da prestavi proces traumatiziranog tijela; a možda je pjesnikova mogućnost upravo da imenuje tu nemogućnost, da imenuje stvarnost raspadnutu u  detaljima.

U Bosni i Hercegovini Deytonski mirovni ugovor nije stvorio  mir, zapravo, rat se zamrznuo, te mir ustinu počinje biti rat sa drugim sredstvima. Logika konflikta kao kad je počela biti dio političke zajednice, dio privatnog života, pa čak instuticionalne politike. Mit o preživljavanju tokom rata je postao mit o preživljavanju na tržištu, ratna rovovska logika kao da se rasplinula iz svoje granice i podjela na 'nas' i 'one', te  postala sveprisutani mehanizam koji je iznutra podjelio ljude: rov sada prolazi kroz ljudsku psihu, vlastito sebstvo. Na koji način onda poezija može da osvijetli svijet koji  nastaje brže nego maslo u tiganju? Da li da bježi na neko djevičansko ostrvo iz kojeg bi mogla iznova da stvori svijet, da ga začne prema novim principima? Haiddeger pozivajući se na Herdelinovu pjesmu misli da je spas u samoj opasnosti, zapravo, opasnost kao da u vlastitoj neizvjesnosti sadrži potencijal za spas, te podjela između njih nije bipolarna -  dva principa koja nastupaju sukcesivno, jedan iz drugog -  kao što je to zapadnoevrospka eshatologija imenovala zemaljsku nužnost i nebesku slobodu: iz same opasnosti izvire spas, kao nepredvidljiva mogućnost, kao njezini vlastiti bljesak. Spas nema jedanu jasnu ishodišnu tačku, izvor, on se zbiva u samome neizvjesnom sudaru životnih snaga,  krize, kao što ni poezije ne posjeduje svoj apsolutni nacrt, definisani smisao, ona samu sebe otkriva u činu stvaranja: iz unutrašnjih vrtloga, bez jasnog razloga, šikine iz unutrašnje tmine  i ponora svijesti. Možda je naša nada da se zagnjurimo u vrtlog opasnosti, kako bi se otčepio potencijal za nekakav spas!

Naime, možda je svaka pjesma, pa i ona koja nastoji da pobjegne iz ovoga svijeta, u neku ruku angažovana, jer ona i kroz bijeg govori o njemu, te i kada se od njega udaljuje istodobno mu se približava? Naime, koliko god se krtikovala poezija last pur l'artisma, danas postoji poezija koja svojim spatanjem sa političkom realnošću kao da je izgubila svaku autonomiju, auru, pa i orginalnost, naime: poezija patriotsko-nacionalnog zanosa. Netom prije i poslije Prvog svjetskog rata nastao je futuristički pokret koji je veličao kroz vizuelnu umjetnosti i poeziju ratničke vrijednosti herojstva, s nadom da će spoj mašine i ljudskog vitalizma kroz ratni naboj, pun neizvjesnoti i brzine, stvoriti novog čovjeka. Koliko god prepoznavali pjesnički kvalitet kod ovih pjesnika i likovnih umjetnika ostaje pitanje moralne odgovornosti tog pokreta koji je itekako uticao na Musolinijev fašizam. Danas u određenim djelovima Bosne i Hercegovine pojavljuje se poezija koja rat koristi kao mitsku matricu za nacionalistički pogon kolektivne identifikacije: više nije riječ o o novoj budućnosti, kao kod futurizma,  već o kultu predaka u kojima blješti 'sveta prošlost'. Rat se ne imenuje kao mehanizam purifikacije kroz kojeg se stvara novi i snažni čovjek, već kao mitski prostor u kojem se otkriva netaknuti zavičaj sopstvenog jezika iz kojeg je isključeno sve što je drugo i drugačije. Kult narcisoidne žrtve, patnje, služi kako bi se nacionalistički subjekat zaključao u samoga sebe, a rat je samo jedno sredstvo vraćanja svome nacionalnom 'iskonu'.

Iako je prošlo dvadeset godina od rata, on je odredio naše sudbine i ovom postratnom vremenu i upravo otvara se pitanje kako da poezija imenuje rat kako bi kroz katarzični krik omogućila oslobođenje od njegovih tragičnih posljedica? Te kako da poezija svjedoči o miru? Također, da li poezija treba da osvijetli sve pukotine, međe u nama samima i izvan nas kako bi stvorili mogućnost zajedničkog komuniciranja.

 

Upotreba simbola i mitova

Odnos između nacionalističkog i komunističkog tijela u bivšoj Jugoslaviji se konstituira na različitim vremenskim perspektivama. Nacionalizam koji se formira kroz jednu novu koncepciju vremena ne govori o budućnosti, nego o povratku na  „vlastiti zavičaj“, na „zlatno doba“, „na vjeru pradjedova“. On, ukidajući internacionalni radnički kolektiv, uvodi arhetipski predpolitički kolektiv koji, kao organsko jedinstveno tijelo, ujedinjuje: krv i vjeru, zajednicu i teritoriju, memoriju  i istoriju, prostor i vrijeme. U kultu žrtve on, također, uspostavlja nova značenja: žrtva ne znači „dug“, niti daruje svoje tijelo za izgradnju budućnosti, već ona doziva cijelu naciju da se vrati prošlosti, majci zemlji, njezinoj utrobi. Tako je monumentalno komunističko tijelo značilo ubrzanje, radničku akciju, izgradnju prema budućnosti. Nacionalističko tijelo, nasuprot tome, insistira na mitu o povratku kulta predaka, prožetom duhom „svetog krsta“, na otkrivanje pradjedovske vjere u kojoj postoji komunikacija sa zemljom kao majkom i u kojoj je upisano cjelokupno nacionalno pamćenje.