Kao procvetali badem ili biser!

 

Nemam totem da oko njega fasciniran kružim

Niti hram u kome ničice padam,

Nemam radio stanicu kojoj verujem

Niti umorne novine da živim umiren njihovim rečima,

Ne otvaram vrata televiziji, niti se sastajem sa njenim voditeljima,

Ne pratim Šejka

Niti doktrinu,

Prezirem ljude koji stare tekstove napamet uče i privrženi njima ostaju.

Svakog dana se vraćam od uzdignutih parola,

Njihovih boja

I krvi koja će u svakoj gužvi poteći.

Prezirem pripadanje svemu što me ograničava

Svemu što me steže,

Izgubljenim verovanjima,

Minulim karavanima

I onima koji se vraćaju,

Pobeđenim plemenima

I pobedničkim.

Oslobodio sam sebe od vlasti teologije,

Humanizma,

Čvrstih kanona,

Od porekla, koje me kao senka prati,

Od više rase u prezimenima,

Od jasnoće preživele sekte

I one izgubljene.

Imam više od stiha

Koji bi me prigrlio ako bih došao

I bio srećan ako bih rekao zbogom i otišao,

Imam više od pesme da me vodi kada dugo sedim

Na izlaznim vratima.

Ima više od jezika za čim žudim

I više od ideje što žudi za mnom

I što mi daje pravo da obitavam

I pretvara mudrost u nju

Dok mi srce ne zasija kao procvali badem

Ili biser!

 

Bes

 

( Za sve moje Sirijce i Sirijke koje sam znao nakon njihove smrti)

Niko neće verovati

Vašoj sreći do sunca prostranoj

Zbog parčeta hleba osvojenog na kraju reda,

Niko neće verovati

U mulj čudnih osuda ubačenih u buriće

I avione koji bombarduju na svim jezicima,

Niko vam neće verovati!

Ko veruje prašnjavim licima koja su se slomila u ogledalima?

Ko veruje ljudima čija imena je tiranin oteo

U skrivene knjige

Ili utamničenim zatvorskim ćelijama?

Ko veruje vašim prognanim srcima koja beže od ruskog snajpera,

Gluvi i Glupi?

Niko vam neće verovati

U unošenje nemira u život i religiju,

U unošenje nemira u obaveze i ratne strategije apostola,

Ko veruje licu starice koje se uzdiže iz ruševina,

Ko rizikuje da donosi zaključak o devojčici prema njenoj lutki,

Ko veruje vašim otkinutim udovima

Koji su skupljeni od osoba iz belih šešira?

U mulju osuda

Niko vam neće verovati.

Niko vas neće čuti u prevlasti mašina,

Između primirija tirana

Nema mesta za jednoga,

Između smeha Ruskog i Iranskog generala

Nema vremena za istinu,

I ko veruje svedočenju preživelih?

Povucite svoje javne smrti u skrivene

I bežite sad od smrti koja vas očekuje, kako biste živeli.

Niko vam neće verovati

Pobesnite do maksimima svojih očiju i srca

I ne dajte nam da spavamo

Ili da se klanjamo uličnim mačkama,

Niko vam neće verovati

Niti će verovati meni

Pobesnite sada, popnite se na vrh brda i pljunite

Na naša lica,

Da osetimo da ste umrli

I da ste bili

I ovde i tamo

I da ste živi!

 

 

 

 

Šutiraš vreme!

 

Dok pijući nazdravljaš svojoj pobedi

I gubiš se u uskliku zadovoljstva, iza ruža što ih uvažene žene bacaju,

Dok si na vrhu,

Gledajući šta je iza tebe,

Za šta ti treba nostalgija?

Dok šutiraš vreme ispred sebe

I smanjuješ prostor,

Dok od jutarnje zvezde šiješ

Prsten za svoj prst,

Šta će ti sećanje?

Ti si i pređašnji i potonji i govornik

Spuštaš, na svaki talas

I svaki oblak, svoju ruku,

Šta će ti sećanja,

Šta?

 

Bio bih ponosan na tebe ako...!

 

Osetio bih se bezbedno

Da si odustao od ideje da je on izabrao tebe

I od zavodljivosti broja

Osetio bih da smo jedno,

Da si od ideje da je on pripadao tebi odustao

Sa autoritetom

Sa osudom

Sa mudrošću

Da si olabavio konopce nevidljivog sveta

I pucao mu u glavu iz milosti prema sebi i meni,

Da nisi doneo pesak pustinje u Medinu,

Da si bar malo voleo pesme onih koje su vojske pregazile

Njihove reči

Paperje njihove dece

Osetio bih da smo mi pobednici,

Da si zarobljenike vratio njihovim majkama da izglade njihove živote

I vratio plen vlasnicima

I utamničene svojim venčanjima

Bio bih ponosan na tebe,

Da si dozvolio pitanju da živi u jeziku naših predaka

Da proveri njegove jasne glagole, imenice i slova

Možda bi smo i mi i on postali

Kao drugi jezici

Savitljivi

Slobodni.

 

Snovi puni opušaka!

 

Tamo,

Nema svrhe skrivati se

Nema svrhe pojaviti se,

Ljudi će vas prepoznati po zamuckivanju svaki put kad policajac prođe,

Po nehotičnom pokretu kojim skrivate nokte koji nedostaju,

Prepoznaće vas po gladi za vremenom koje je izgubljeno,

Po neverstvu maternjem jeziku

I ožiljcima na tvom telu od njegovih oštrih termina

I prestupa.

Prepoznaće vas po vašim snovima

Koji su puni opušaka

I po mirisu gasa iz vaših osmeha,

Prepoznaće vas po vašim životima koji stoje tamo

Kao posečeno deblo palme.

Tamo,

Nema svrhe skrivati se

Nema svrhe pojaviti se,

Domaćin će vas prepoznati po providnosti duša na vašim dlanovima,

Po sreći posle duge otuđenosti u otadžbini

Pa idite kako želite

Pa plačite kako želite

Ima mesta u drugom jeziku za sve, što ne može u kuću stati

Niti u jezik tvojih oca i majke

 

 

 

Manifestacija prijateljstva

 

Osetio bih obmanu

Da si se povukao

Da si se vratio svojoj izvesnosti

I ostavio me samog

Ispred pitanja

 

Osetio bih ogorčenost

Da si zadržao za sebe duplo od moje porcije

Jezika

I duplo od moje porcije vode

I vazduha

Ali pravednost je prva vrlina !

 

Osetio bih strah da si

Zadržao svoj bodež

Sa sobom

Dok smo hodali sa belim šeširima

Ka lotosovom drveću

 

Osetio bih sumnjičavost

Da si zasdržao neke od legendi

Ili turnira

Slobodne

Van arhiva

 

Žalio bih tebe,

A i mene

Da si uradio iza mojih leđa nešto

I vratio se u svoj šator

Da učiš potomke osveti

I pljački

 

Osetio bih krivicu

Da si

Pre nego što smo dosegli vrhove

Me obavestio

Da smo mi u suštini različiti,

Ti si više

Ja sam manje

 

Očaj bi me ubio

Da si me prijavio

U mojoj eremitaži, hodajući u uzvišenoj ideji,

Da si im dao moje ime

Slovo k u mojim frazama

Melodije koje volim

I dan koji mrzim,

Očaj bi me ubio,

 

A prijatelj, složili smo se, je onaj što ti veruje

I pravda je kralj vrlina

I razum je Imam vremena.

 

 

Nisu bili sami !

 

Sveštenici koji su inkviziciju stvorili

Ne behu sami,

Beše i onaj koji ih je bodrio

I onaj koji je sipao vino, slaveći pokrete giljotine,

 

I oni što vodiše narod ka pećima

Ne behu sami,

Beše i onaj što je gasom boce punio

I onaj što je voz do cilja dovodio,

 

I oni što Čegevaru u šumi blokiraše

Ne behu sami,

Redovi novinara i kamera su čekali,

Čekali signal

Da njegovu smrt radosno objave,

 

I oni što Lorku ubiše

Takođe ne behu sami,

Beše i onaj što ga je u pesmama progonio

I podkazao,

 

I oni što Mahmuda sa konja oteraše

I bosog ga u šumu poslaše

Ne behu sami,

Beše i onaj što mu kuću pokaza

I povuče vodu iz bunara

Da svoje nastrano vreme navodni,

 

I oni što obesiše dečake za trepavice,

Devojčice silovaše

I duše iz njihovih tela izvadiše

Ne behu sami,

Behu iz Jafe i cele Galileje

Oni koji da tela sakriju im pomogoše!

 

 

Dok ideš ka istini sam

 

Dok ka istini ideš

Bez i jednog prijatelja

Nikog osim tebe,

Shvati vreme ozbiljno

I napravi korake ovde

I tamo!

Uzdigni um kad je preplavljen

Uperi, u svet, svoj glas

I njegov eho!

Daj sebi sva značenja,

Imena,

Jezik koji te je rodio

I objavi na stranicama svemira

Sjaj svoga lica

I obraza!

 

 

Tri smrti!

 

Dete koje je iz zasede napao sarin

Nije moglo na gušenje se požaliti mami

Koja ga je već pretekla u smrti,

Pa je umrlo dvaput.

 

Dete koje je iz zasede napao sarin

Beše zbunjeno preko svojih moći,

Niko mu ranije objasnio nije

Kako se od gasa ugušiti!

 

Dete koje je iz zasede napao sarin

Poveri dušu i telo bolničaru,

Koji ih predade Svemogućem,

Koji ga ne prepoznade!

 

Dete koje je iz zasede napao sarin

Umrlo je Svemogućem međ' rukama

Dok je čitalo šta novine napisaše

O njemu i majci!

*****

Preneše reči njegove da je zadnja smrt ta koja ga boli najviše.

*****

Duše ispunjene sarinom

U drugo telo ne prelaze,

Pre nego ih speru anđela suze,

Trebaće im generacije il' dve u svetlosti

Pre nego što povrate svoju čistotu.