Kao procvetali badem ili biser!
Nemam totem da oko njega fasciniran kružim
Niti hram u kome ničice padam,
Nemam radio stanicu kojoj verujem
Niti umorne novine da živim umiren njihovim rečima,
Ne otvaram vrata televiziji, niti se sastajem sa njenim voditeljima,
Ne pratim Šejka
Niti doktrinu,
Prezirem ljude koji stare tekstove napamet uče i privrženi njima ostaju.
Svakog dana se vraćam od uzdignutih parola,
Njihovih boja
I krvi koja će u svakoj gužvi poteći.
Prezirem pripadanje svemu što me ograničava
Svemu što me steže,
Izgubljenim verovanjima,
Minulim karavanima
I onima koji se vraćaju,
Pobeđenim plemenima
I pobedničkim.
Oslobodio sam sebe od vlasti teologije,
Humanizma,
Čvrstih kanona,
Od porekla, koje me kao senka prati,
Od više rase u prezimenima,
Od jasnoće preživele sekte
I one izgubljene.
Imam više od stiha
Koji bi me prigrlio ako bih došao
I bio srećan ako bih rekao zbogom i otišao,
Imam više od pesme da me vodi kada dugo sedim
Na izlaznim vratima.
Ima više od jezika za čim žudim
I više od ideje što žudi za mnom
I što mi daje pravo da obitavam
I pretvara mudrost u nju
Dok mi srce ne zasija kao procvali badem
Ili biser!
Bes
( Za sve moje Sirijce i Sirijke koje sam znao nakon njihove smrti)
Niko neće verovati
Vašoj sreći do sunca prostranoj
Zbog parčeta hleba osvojenog na kraju reda,
Niko neće verovati
U mulj čudnih osuda ubačenih u buriće
I avione koji bombarduju na svim jezicima,
Niko vam neće verovati!
Ko veruje prašnjavim licima koja su se slomila u ogledalima?
Ko veruje ljudima čija imena je tiranin oteo
U skrivene knjige
Ili utamničenim zatvorskim ćelijama?
Ko veruje vašim prognanim srcima koja beže od ruskog snajpera,
Gluvi i Glupi?
Niko vam neće verovati
U unošenje nemira u život i religiju,
U unošenje nemira u obaveze i ratne strategije apostola,
Ko veruje licu starice koje se uzdiže iz ruševina,
Ko rizikuje da donosi zaključak o devojčici prema njenoj lutki,
Ko veruje vašim otkinutim udovima
Koji su skupljeni od osoba iz belih šešira?
U mulju osuda
Niko vam neće verovati.
Niko vas neće čuti u prevlasti mašina,
Između primirija tirana
Nema mesta za jednoga,
Između smeha Ruskog i Iranskog generala
Nema vremena za istinu,
I ko veruje svedočenju preživelih?
Povucite svoje javne smrti u skrivene
I bežite sad od smrti koja vas očekuje, kako biste živeli.
Niko vam neće verovati
Pobesnite do maksimima svojih očiju i srca
I ne dajte nam da spavamo
Ili da se klanjamo uličnim mačkama,
Niko vam neće verovati
Niti će verovati meni
Pobesnite sada, popnite se na vrh brda i pljunite
Na naša lica,
Da osetimo da ste umrli
I da ste bili
I ovde i tamo
I da ste živi!
Šutiraš vreme!
Dok pijući nazdravljaš svojoj pobedi
I gubiš se u uskliku zadovoljstva, iza ruža što ih uvažene žene bacaju,
Dok si na vrhu,
Gledajući šta je iza tebe,
Za šta ti treba nostalgija?
Dok šutiraš vreme ispred sebe
I smanjuješ prostor,
Dok od jutarnje zvezde šiješ
Prsten za svoj prst,
Šta će ti sećanje?
Ti si i pređašnji i potonji i govornik
Spuštaš, na svaki talas
I svaki oblak, svoju ruku,
Šta će ti sećanja,
Šta?
Bio bih ponosan na tebe ako...!
Osetio bih se bezbedno
Da si odustao od ideje da je on izabrao tebe
I od zavodljivosti broja
Osetio bih da smo jedno,
Da si od ideje da je on pripadao tebi odustao
Sa autoritetom
Sa osudom
Sa mudrošću
Da si olabavio konopce nevidljivog sveta
I pucao mu u glavu iz milosti prema sebi i meni,
Da nisi doneo pesak pustinje u Medinu,
Da si bar malo voleo pesme onih koje su vojske pregazile
Njihove reči
Paperje njihove dece
Osetio bih da smo mi pobednici,
Da si zarobljenike vratio njihovim majkama da izglade njihove živote
I vratio plen vlasnicima
I utamničene svojim venčanjima
Bio bih ponosan na tebe,
Da si dozvolio pitanju da živi u jeziku naših predaka
Da proveri njegove jasne glagole, imenice i slova
Možda bi smo i mi i on postali
Kao drugi jezici
Savitljivi
Slobodni.
Snovi puni opušaka!
Tamo,
Nema svrhe skrivati se
Nema svrhe pojaviti se,
Ljudi će vas prepoznati po zamuckivanju svaki put kad policajac prođe,
Po nehotičnom pokretu kojim skrivate nokte koji nedostaju,
Prepoznaće vas po gladi za vremenom koje je izgubljeno,
Po neverstvu maternjem jeziku
I ožiljcima na tvom telu od njegovih oštrih termina
I prestupa.
Prepoznaće vas po vašim snovima
Koji su puni opušaka
I po mirisu gasa iz vaših osmeha,
Prepoznaće vas po vašim životima koji stoje tamo
Kao posečeno deblo palme.
Tamo,
Nema svrhe skrivati se
Nema svrhe pojaviti se,
Domaćin će vas prepoznati po providnosti duša na vašim dlanovima,
Po sreći posle duge otuđenosti u otadžbini
Pa idite kako želite
Pa plačite kako želite
Ima mesta u drugom jeziku za sve, što ne može u kuću stati
Niti u jezik tvojih oca i majke
Manifestacija prijateljstva
Osetio bih obmanu
Da si se povukao
Da si se vratio svojoj izvesnosti
I ostavio me samog
Ispred pitanja
Osetio bih ogorčenost
Da si zadržao za sebe duplo od moje porcije
Jezika
I duplo od moje porcije vode
I vazduha
Ali pravednost je prva vrlina !
Osetio bih strah da si
Zadržao svoj bodež
Sa sobom
Dok smo hodali sa belim šeširima
Ka lotosovom drveću
Osetio bih sumnjičavost
Da si zasdržao neke od legendi
Ili turnira
Slobodne
Van arhiva
Žalio bih tebe,
A i mene
Da si uradio iza mojih leđa nešto
I vratio se u svoj šator
Da učiš potomke osveti
I pljački
Osetio bih krivicu
Da si
Pre nego što smo dosegli vrhove
Me obavestio
Da smo mi u suštini različiti,
Ti si više
Ja sam manje
Očaj bi me ubio
Da si me prijavio
U mojoj eremitaži, hodajući u uzvišenoj ideji,
Da si im dao moje ime
Slovo k u mojim frazama
Melodije koje volim
I dan koji mrzim,
Očaj bi me ubio,
A prijatelj, složili smo se, je onaj što ti veruje
I pravda je kralj vrlina
I razum je Imam vremena.
Nisu bili sami !
Sveštenici koji su inkviziciju stvorili
Ne behu sami,
Beše i onaj koji ih je bodrio
I onaj koji je sipao vino, slaveći pokrete giljotine,
I oni što vodiše narod ka pećima
Ne behu sami,
Beše i onaj što je gasom boce punio
I onaj što je voz do cilja dovodio,
I oni što Čegevaru u šumi blokiraše
Ne behu sami,
Redovi novinara i kamera su čekali,
Čekali signal
Da njegovu smrt radosno objave,
I oni što Lorku ubiše
Takođe ne behu sami,
Beše i onaj što ga je u pesmama progonio
I podkazao,
I oni što Mahmuda sa konja oteraše
I bosog ga u šumu poslaše
Ne behu sami,
Beše i onaj što mu kuću pokaza
I povuče vodu iz bunara
Da svoje nastrano vreme navodni,
I oni što obesiše dečake za trepavice,
Devojčice silovaše
I duše iz njihovih tela izvadiše
Ne behu sami,
Behu iz Jafe i cele Galileje
Oni koji da tela sakriju im pomogoše!
Dok ideš ka istini sam
Dok ka istini ideš
Bez i jednog prijatelja
Nikog osim tebe,
Shvati vreme ozbiljno
I napravi korake ovde
I tamo!
Uzdigni um kad je preplavljen
Uperi, u svet, svoj glas
I njegov eho!
Daj sebi sva značenja,
Imena,
Jezik koji te je rodio
I objavi na stranicama svemira
Sjaj svoga lica
I obraza!
Tri smrti!
Dete koje je iz zasede napao sarin
Nije moglo na gušenje se požaliti mami
Koja ga je već pretekla u smrti,
Pa je umrlo dvaput.
Dete koje je iz zasede napao sarin
Beše zbunjeno preko svojih moći,
Niko mu ranije objasnio nije
Kako se od gasa ugušiti!
Dete koje je iz zasede napao sarin
Poveri dušu i telo bolničaru,
Koji ih predade Svemogućem,
Koji ga ne prepoznade!
Dete koje je iz zasede napao sarin
Umrlo je Svemogućem međ' rukama
Dok je čitalo šta novine napisaše
O njemu i majci!
*****
Preneše reči njegove da je zadnja smrt ta koja ga boli najviše.
*****
Duše ispunjene sarinom
U drugo telo ne prelaze,
Pre nego ih speru anđela suze,
Trebaće im generacije il' dve u svetlosti
Pre nego što povrate svoju čistotu.