Biografija

Džej Surdukovski, J.D., je partner u advokatskoj firmi Sulloway & Hollis u SAD, regionalnoj advokatskoj firmi lociranoj u Novoj Engleskoj, i stariji saradnik u mreži ljudskih prava Humanity in Action. Njegov parnična praksa je prvenstveno usmerena na odbranu lekara, medicinskih sestara i bolnica. On takođe savetuje kandidate i organizacije o finansiranju kampanja i političkom pravu, pošto je u skorije vreme predstavljao prethodna dva demokratska kandidata za guvernera Nju Hempšira, kao i predsedničkog kandidata u primarnim predsedničkim izborima First in the Nation.

Advokat Surdukovski je studirao prava na Univerzitetu u Mičigenu (University of Michigan), gde je bio glavni urednik časopisa Michigan Journal of International Law, i gde je dobio nagrade Scholarly Writing Award i Book Award za transnacionalno pravo. Advokat Surdukovski je proveo oba svoja leta tokom studija kao stažista na Međunarodnom kriminalnom sudu za bivšu Jugoslaviju, gde je asistirao na suđenjima Slobodanu Miloseviću, Jovici Stanišiću, i Naseru Oriću. Pre nego što je studirao prava, Advokat Surdukovski je dobioPhillipsstipendiju Bejts koledža(Bates College) da putuje u Ruandu kako bi radio na svojoj honors tezi o pravu i genocidu, kao i stipendiju Humanity in Actionu Holandiji, gde je pisao o porastu desničarskog austrijskog nacionaliste Jorga Hajdera (Jorg Haider) i evropskoj reakciji.Publikacije advokata Surdukovskog su se bavile temama pravne istorije, prava životinja, i ukrštanju genocida, prava i književnosti.

Rad Advokata Surdukovskog na ovoj konferenciji, „Mač i štit: upotreba poezije u suđenju za ratne zločine pesniku-ratniku Radovanu Karadžiću“ nastavak je njegovog ranijeg rada, „Da li je poezija ratni zločin? Osuda pesnika-ratnika Radovana Karadžića“, koji je bio objavljen u Michigan Journal of International Lawpre Karadžićevog hapšenja i suđenja.

 

Mač i štit: Upotreba poezije u suđenju za ratne zločine pesnika-ratnika Radovana Karadžića

 

Poezija je korišćena kao oružje od strane Radovana Karadžića tokom jugoslovenskih ratova. Možda nije iznenađujuće da je poezija takođe zauzimala veliki deo Karadžićevog epskog suđenja za ratne zločine koje je trajalo četiri i po godine na Međunarodnom kriminalnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Pregled 47,659 strana transkripta suđenja od kasnog oktobra 2009. do marta 2014. godine otkriva da je poezija bila ujedno i mač i štit na suđenju za genocid najvišeg profila 21. veka, u zavisnosti od toga da li su se tužilac ili branilac pozivali na poeziju, i zašto. 

Tokom jugoslovenske krize, vođa Bosanskih Srba, nekadašnji psihijatar koji je takođe pisao nadrealističku poeziju o nasilju, pokušavao je da se ogrne istorijskim nacionalističkim plaštom savremenog pesnika-ratnika. Na primer, postoji snimak na kojem je Karadžić recitovao sopstvenu jezivu proročku poeziju o vatrenom uništenju Sarajeva, kada je huškao jednog ruskog pesnika da puca iz mitraljeza u Sarajevu tokom brutalne 44 meseca duge opsade grada. U drugim trenucima, Karadžić je podsticao srpske trupe ili zakonodavce sa citatima iz starih pesama o genocidu, poput Njegoševog živopisnog dela „Gorski vijenac“ koje propagira ubijanje i etničko čišćenje „Turaka“.

Tokom suđenja Karadžiću za ratne zločine, poezija je korišćena u krivičnom gonjenju Karadžića za zločine koje je počinio, ali ju je koristio i sam Karadžić u svoju odbranu, i kako bi smestio svoju priču i priču svojih vojnika među one iz epskog srpskog folklora. Ponekad se Karadžić pozivao na umetnost, u suprotnom smeru, kako bi podržao narativ da je on prosto nežni pesnik, miroljibivi psihijatar pre svega, i nerado je postao vođa Srba iz Bosne za vreme rata. Karadžić se takođe, na očigledno kontradiktoran način, pozivao na poeziju ujedno kao na meru iskrenosti kada je izjavio književnom svedoku da su pesnici „naročito časni“, i kao meru laži, kada je zahtevao da se knjiga svedoka tužbe o jugoslovenskim ratovima očisti od „stilskih figura ili poezije“ pre nego što se razmatra njena verodostojnost.   

Ovaj rad se bavi načinom na koji je poezija služila više svrha, koje su se međusobno sukobile, pa čak i bile potpuno kontradiktorne tokom suđenja Karadžiću i teži da klasifikuje svaki od različitih načina na koji se poezija koristila kao dokaz. Ovaj rad takođe komentariše značaj poetskog narativa za pravno-istorijsku evidenciju suđenja za ratne zločine najvišeg profila u 21. veku.