Mahmoud Darwish- The Witness and the Testimony

Mahmud Darviš (Mahmoud Darwish1941- 2008) nije bio jedini pesnik i intelektualac koji je bio svedok dok je trajala Nakba njegovog naroda. On je, kao i drugi pesnici i intelektualci iz konfliktnih zona, imao da ispriča priču i izabere da bude glas svog naroda i iskaže njihov bol, patnju, ali i njihovu nadu i ljubav prema životu. Darviš je nosio Nakbu (Palestinsku katastrofu) na svojim plećima kao sedmogodišnje dete na putu od Galileje u Palestini do severa Libana 1948. godine. Kasnije je uspeo da se ušunja nazad u Palestinu sa svojom porodicom, samo da bi otkrio da njegova domovina više nije Palestina. Umesto toga, postala je Izrael. Nije mu bilo dozvoljeno da se vrati u svoj rodni grad Mea'ar, već se umesto toga vratio u obližnje selo. Darviš je postao izbeglica u svojoj domovini, i priključio se drugim Palestincima, bilo ih je oko 300 hiljada, u njihovom novom statusu unutrašnjih izbeglica.

Darviš je, i to preko noći, bio prisiljen da se izbori sa novom realnošću: on više nije pripadao većinskoj grupi sa populacijom od 1.5 miliona Palestinaca. Umesto toga, on i njegova grupa su postali manjina u novorođenoj državi Izraelu. Njegov status se naglo promenio od čoveka koji ima domovinu do izbeglice u toj istoj domovini. Ovo traumatično iskustvo je oblikovalo njegovu svest i biće i ostavilo jasan uticaj na njegovu poeziju.

Tokom prve faze njegove poezije, koja je trajala od njegove mladosti do 1971. godine, i dok se on selio iz Moskve u Kairo, pokušao je da shvati šta se desilo i da proklamuje postojanje Palestinaca uprkos njihovoj izmeštenosti i Nakbe. Moćno svedočanstvo u obliku poetske kreativnosti, u pokušaju da se rečima iskaže ta nepravda koja je bila praktikovana protiv njega i njegovog naroda. Nepravda koja je došla u najbrutalnijem obliku, obuhvatila je gubitak, smrt, izmeštanje, zarobljeništvo i represiju.

Druga faza njegovog poetskog iskustva je je faza Palestinske pobune sa ciljem ponovnog vraćanja onoga što je nasilno oduzeto palestinksom narodu. Ovu fazu je karakterisalo posvećivanje palestinskog narativa u formu poetskog svedočenja koje je raslo i vremenom postajalo sve moćnije. U određenom trenutku je delovalo kao da pesnik i njegov narativ pobeđuju „verbalni rat“ i uspevaju da dovedu palestinski narativ ka širem diskursu dok osvetljavaju patnju i bol njegovog naroda. Tokom ove faze on se priključio palestinskom vođstvu u dijaspori i svedočio je političkom i oružanom konfliktu. Bio je glasnogovornik težnji i nada svoga naroda za njigov povratak u domovinu i za bezbedan život. Uprkos debati sa izraelskim naratvom, Darviševa poezija u ovom stadijumu nosila je sa sobom mogućnosti za dijalog i za pomirenje sa Izraelcima. Ovo je došlo kao rezultat Darviševe sposobnosti da rekonstruiše svoj identitet i sposobnosti da ponovo izgradi svoj narativ dok ga je transformisao u prefinjenu književnost i duboku poeziju sa humanističkim elementima. Njegova poezija je prevedena na brojne jezike i uspela je da postane relevantna milionima ljudi širom sveta, ne samo Palestincima.

Treća faza njegove poezije, koja je u svakom pogledu najprefinjenija – poetski, intelektualno i književno – najprosvećenija i najprogresivnija, počela je njegovim, kako je on rekao, „delimičnim povratkom“ u domovinu, u Ramalu. Tokom ove faze, pesnik povratnik započinje svoj put ka svom unutrašnjem sebi i svojim ličnim brigama. Svedok je postao mudri Sufi, govori manje i implicitno. Sufi koji se susreće sa sobom nakon dugih godina jahanja na vetru. A kada pesnik sretne sebe, jezik se promeni i postane šapat. U njegovom šaptanju, on ispoljava svoje razočaranje, onima koji nisu slušali njegovu mudrost, i svetom koje ga je razočarao i razočarao njegov narod.