CAMERA OBSCURA

 

Kada luk prerežeš napola

i položiš bočno

nalik je na dojku.

Mnogo sitnih žilica

i mnogo ranjivosti.

 

Kada s obližnjeg brda

usijane kugle padaju na grad

rupe u asfaltu nalik su na ruže.

Grad je ružičnjak

u ratu.

 

Istina je da se može nositi

i noževe i križeve.

Ali je istina i ono što kažu Jasmina

i Albert

da se može pucati

i ne pucati.

 

Knjige nas ne uče ničemu

one tek pomažu da krošnja

koja naraste u priči

zamiriše u nosnicama zemlje.

Da groblja dišu

kao sve moderne galerije

i proljetna mjesta.

 

U dnu objektiva

jedna žena ispija arsen,

brnistra cvate.

 

 

 

 

 

„I KAO U DAVNA VREMENA,

MOĆI ĆEŠ U MORU SPAVATI“

 

Voda jedina ne stari.

 

Kad je četverogodišnji dječak pao u Dunav,

njegova majka i baka skočile su za njim.

Majku još uvijek traže,

a dječak je isplivao pored čamca

srebren i tih

kao usnuo delfin.

Baka je u šoku

i od nje se, kažu, ne može ništa saznati.

Tijelo joj se nijemo trza

ritmičkim pokretima peraja

nasukanim na rujanski zrak.

 

Hiperborejci su moru bacali riblje kosti

da ih pretvori u nove ribe.

Ako zamislimo plavet ogledala

u kojem voda i nebo zamijene svoja mjesta,

palog anđela koji se sjeća neba

naslijedila bi riba pretvorena u čovjeka

koja se sjeća vode.

 

Ribe na kopnu vide mutno,

kao mi pod vodom,

objašnjava mi desetogodišnji Vuk

dok se sunčamo na plaži.

Otada posvuda vidim razmućene zjenice

razlivene po pogrešnim bunarima svijeta.

Upiru se zagledati u dno

vjerujući da pijesak tamo uvijek svjetluca.

Kao život kojemu ništa ne izmiče

ni ispred, ni iza

ni usta opšivena tamom

duboko

ništa do kraja

čak ni smrt.

 

 

 

 

 

ČESTICE

 

Kada je Lepa Radić poslije trodnevnog zlostavljanja

dovedena među bagremove

između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi

na nogama je imala samo vunene čarape

a ruke su joj bile vezane telefonskom žicom.

Bila je veljača '43, Lepa je bila 17-ogodišnje lijepa,

a u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi brinula je o prijenosu ranjenika

i organizaciji zbjega u Grmeču.

Njemački vojnik koji joj je nataknu omču na vrat

fotografiju njezina pogubljenja nosio je u novčaniku

sve do dana svoje smrti, na Savskoj cesti u Zagrebu,

iako je tek iznimno, u sasvim bijelim noćima,

čuo glas banditkinje koja je pokazala neviđen inat.

 

Bagremov cvijet je medonosan,

cvate čak i pod snijegom

u povremenim mirisnim zimama

kad se djeca razlatičenih lica

njišu na svjetlim granama.

 

Ne znaš da je najveći dio ljudskoga tijela

zvjezdana prašina

elementi što su u svemirskoj masi

prisutni tek u tragovima.

Pa u nekim ionskim sutonima

pogledaš prema mraku u kojem su sahranjene zvijezde

i dopustiš da ti vodik ispuni dušnik

kao i svakom drugom tinjajućem planetu.

 

 

 

 

JUŽNI ZIDOVI

 

Kada je sedmomjesečna djevojčica

ostavljena ispred crkve

dan je bio vruć, a njezina točkasta haljina

primjerena okolnostima i godišnjem dobu.

Žutila se kao raspolućeno sunce

ili rana naranča

čiji će joj se okus rastakati ustima

srh po srh

dok se vrijeme ne odmota do kraja

sve do bijele, hrapave praznine.

 

Agave cvjetaju jednom u sto godina

i nakon toga uvenu.

Iako je to običaj prirode

svečanošću podsjeća na upornost starih seljanki

što žele umrijeti u krevetu

u kojem su rodile svoju djecu.

 

Umirući uvijek preklinju da ih se vrati kući.

Možda je to vezano uz činjenicu da krv ne hrđa,

i da jeu svakom gradu ponekizid

stubište, lift

prekriven talogom eritrocita

osnažen nečijim zamusanim suzama.

Ganutljiva je ta dosljednost žbuke,

vjera u čitko pismo -

recesivna kao i gen za melankoliju

ili sjeta za jugom.

 

 

 

 

„JA SAM OVDJE RADI NEČEG DRUGOG:

DA VAM KAŽEM 'NE' I DA UMREM“

 

Dva su najveća izuma, kaže On u Godardovu filmu,

beskonačnost i nula.

Ona pričeka trenutak pa odgovori smjerno,

kao pred sucem: Ne.

Seks i smrt.

 

I to, kako je nježnost potrebna

da bi se rodio bol.

Zmijsko gnijezdo prezimljuje u vati

za Djeda Mrazovu bradu.

Primakneš li dalekozor bliže,

vidiš puno zemlje na dnu ulice

mala razbacana brda

kako rastu preko neba.

 

Pa tražiš pseće oči

da ti pokažu rubove svijeta.

Da te nasele u onom gdje čovjek izgubi sebe,

ako daje tako.

 

Na internetima prosvjedi,

na trgovima golublja krila

i puno nepotrošene slobode.

Dosadno mi je u ovom bespuću,

pisao je G. B. prije pola stoljeća;

razumiju me samo mala djeca

ili tužni starci.

U susjedovu dvorištu, jedna se kruška zabunila

i procvjetala početkom listopada.

Gledam je, zbunjenu i lijepu,

prezrenu od vrtne vojske.

Pčela nigdje.